SVAŠTA nešto sam znao prigovoriti Matiji Cveku u raznoraznim člancima.

Od sirovog oportunizma koji je, nažalost, odavno nemoguće nazvati manom i ostati ozbiljan pa sve do patetičnog povlađivanja publici kojoj pola skrin tajma otpada na Ženski recenziraj, imao sam što i prigovoriti. Glazba koju radi Matija Cvek izvrstan je primjer neugodno lascivnog uzdizanja iznad hoi polloi budala.

Hinjena fasada skromnog pjesnika, forsiranje funka kao mamca za kredibilitet, stilske odluke u aranžmanima priprostih balada: sve je tu. Matija Cvek radi glazbu koja je mučno ispod razine ove glupe komercijalne glazbe po kojoj volite srati, ali ima sreću što je kežualnim slušatelja ionako samo važan marketing i društvena prezentacija: “kako ću JA izgledati ako ljudi znaju da ovo slušam?”

Te iste hoi polloi budale u njegovoj glazbi prepoznaju poklon otmjenog pakiranja kojemu se valja diviti, ali uz dovoljno sugestije rezoniraju i sa plitkim sadržajem uvjeri li ih netko u to.

Taj netko su, dakako, mediji. Hrvatska industrija jednoglasno je odlučila da će lik biti zvijezda, htjeli mi to ili ne. Ta odluka je stupila na snagu tamo negdje tijekom njegove minule veze s jednom poznatom influencericom, a taktike uljepšavanja postojeće slike silnim sredstvima već godinama nas uvjeravaju da se radi o mega zvijezdi. I (zato) gledaj ga sad!

Kakva jeziva pjesma o groomingu 🥶

To donekle i funkcionira: Cvek je savršeno benigno ulaganje za brendove i medije jer je prilagodljiv, bezopasan, izbjegava zauzimanje za bilo što i razgovor o bilo čemu ozbiljnom, a odnedavno se još i rebrandirao kao obiteljski čovjek pa je savršena meta za one voditeljice podcasta koje kimaju glavom sa zategnutom facijalnom ekspresijom dok gost priča kako bi volio jednog dana imati vrt.

Njegova glazba ima dva tipa slušatelja

Naravno, svaki loš oklop ima i pukotine. Njegova glazba ima dva tipa slušatelja: prvi tip ja odmilja zovem Rajčice. To su ove već spomenute Ženske recenzirajčice. Ne moraju biti žene, dakako, pričam samo o tipu osobe! Ove osobe slušaju glazbu do te mjere inertno da još uvijek đuskaju i đumaju kad na radiju krene ona živa iritacija PLEEEEAAASSEEEEEE!!!! STAAAAYYYYY!!!! I WAANNNNNTTT YOOUUU IIII NEEEDDDD YOUUUU RIIIIGHTTTT NOOOOOWWWWW tijekom koje ja postanem Tom Cruise u Mission impossible kalkulirajući kako najbrže napustiti prostoriju da ne dočekam destiliranu audio iritaciju tog refrena. Dva su mjesta na kojima ga je ova grupa mogla prvo opaziti: prvo mjesto je neka domaća influenserska Met gala, a drugo je, naravno, radio.

Druga grupa je puno kompleksnija, a vjerojatno i manje poznata/relevantna široj javnosti pa ću ih samo imenovati: gažeri (i oni koji bi to, iju, bljakača, htjeli postati). To su oni koji će mudro opaziti da je impresivno što Cvek pjeva nekakav visoki ton i da ga ritam sekcija “dobro pere”. Brzo, dajte im Porina za opservaciju!

Ta publika dovoljno je brojna da pohodi koncerte u dvoranama srednje veličine, ali Cvek ima puno veće apetite od Tvornice kulture, dvorane najironičnijeg imena u Hrvatskoj 2025.

Prvo je prepoznao da svoj voljeni funk nikad neće ni pisati ni izvoditi potentno kao Dino Dvornik, zatim i da mu balade otvaraju vrata puno šire publike bez obzira na kvalitetu, a treće je bilo presudno: pametno je shvatio da treba plasirati Srbiju.

Glazba kojoj se ne isplati ni rugati

Dok Hrvati na internetu© (to su koji misle da su Europljani, jednako koliko i druga generacija austrijskih Hrvata da su rođeni ustaše) vole osuđivati priproste cajke (npr. Seka, Ceca, Maca, Daca, Gaca) i graničniju srpsku pop glazbu (Desingerica, Coby, Rasta), nije pametno ići za srpskom produkcijom bez malo maskiranja. U modernim vremenima to je najbolje napravio Grše, a i Cvek se okoristio njegovim kolegom Z++-om ne bi li udahnuo malo trendy trap elemenata u Trebaš li me. To je ona pjesma na koju je zvao Eni Jurišić da glumi Senidu. To je upalilo, ali ponajviše zahvaljujući apsolutno nemilosrdnoj radijskoj rotaciji. Audio mediji su nas od prvog dana uvjeravali da je ta pjesma najbolje što se dogodilo čovječanstvu od mobilnih casino igara za malu djecu. Gomila dobrog starog pukog izlaganja i – voilà – imamo hit!

Nekoliko godina kasnije, njegov opus obogaćen je brdom mediokritetnih pjesmica što su se čvrsto ustoličile u sivu zonu naprosto loše glazbe kojoj se ne isplati ni rugati.

Ovo je, primjerice, zabavno loše: “U kasne sate živim dok me ne ubiju / Caffe latte da nas digne u studiju”

Ne lezi vraže, sreća prati hrabre: njegov putokaz za uspjeh bila je ni manje ni više nego Marija Šerifović!

Čisti klasik srpske poezije za pjevače s imenom i prezimenom! Da, to je ista ona kojoj se tako često rugate kad je (kvalitetnije) proizvodi velika Vjekoslava Huljić:

“Ti pola sunca sakrila, a pola ne sja

K’o vosak ljubav gorjela, a fitilj sam ja

Ti s pola srca voljela i zalud moj trud

Nekom, dušo, duša uzalud”

Naša ljubav je k’o avion slomljenih krila / di je serviseru Ryan Aira pamet bila

Naravno da je Cvek i dalje zlatni momak radijske privilegije: bez obzira na smiješnu slušanost i kupnju youtube pregleda, njegove pjesme su redovito u top 5 na radio stanicama. Prošli singl je devet tjedana bio u top 5 najemitiranijih i luda četiri tjedna na broju jedan, što je jako smiješno budući da je pjesma čista programska idiotarija i da su ljudi toliko nezainteresirani za nju da na spotu u mjesec dana ima samo 19.000 pregleda te 65 komentara. Ali tog hrvatskog slona u sobi smo dovoljno vukli za surlu, idemo dalje.

Sviraj hitove, brate mili

Logično i pametno, sva ozbiljna ulaganja u singlove idu u korist balada. Novi je odličan primjerak srpske patetike na hrvatski način:

Ne znam zašto, ali imam jak dojam da Dinu Merlinu neće biti svejedno kad ovo čuje i vidi.

Cvek je ovdje uz melodijske reference sljubio cijeli lirski arsenal programske srpske pop patetike: obrazi se ljube, sjene se prate, riječi dušu lede, usne, bol, nebo, tuđa, svoja, tu je čak i obligatorna sintagma narodne glazbe u odijelima: “bar na minutu”. Možda je linijom “imaš li u meni čovjeka” ciljao na Eurosong, nikad nećemo saznati.

Lelekice su dobar izbor zbog novostečene popularnosti koju valja iskoristiti dok je još ima, a aranžmanski su odlično odglumile pozadinsku harmoničnu nježnost koja nikad ne ometa muškarca u čvrstoj i dominantnoj glavnoj ulozi, a usto su i atraktivan dodatak vizualnom dijelu priče. Navodno ih vole u Srbiji! Ukratko: slično onome što je Alicia Silverstone svojevremeno radila za Aerosmith, ali patrijarhalno, kulturno i nenapadno. Ovo je Balkan, Balkan, come on!

Nema što, definitivan pogodak za kežualne glazbene konzumente. Kulturno, benigno, puno saharoze!

Uz njegovu pohvalnu radnu etiku, pouzdan vokal izbrušen gažiranjem, izbjegavanje iskazivanja stavova pred širom javnosti (davno su prošla vremena kad mi je slao one “hrabar si budući da znamo tko si 🙂” idiotarije) i recentni estetski zahvat koji je kompenzirao jako neugodnim podcastom gdje promovira nekakvu tamo polikliniku koja vas uči da budete nesigurni, nebo je granica.

Pravi egzemplar glazbe u ulozi contenta!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.