Bleiburška tragedija, Križni put ili jednostavno Bleiburg nazivi su koji se koriste za opis događaja koji su uslijedili u svibnju 1945. godine, neposredno nakon sloma Trećeg Reicha i time i Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Riječ je o procesu masovne predaje vojnika, civila i političkih protivnika partizanskim jedinicama, a potom o njihovoj prisilnoj repatrijaciji i likvidaciji bez suđenja.
Početkom svibnja 1945. godine postalo je jasno da se Drugi svjetski rat u Europi približava kraju. Njemačka je kapitulirala 8. svibnja, a time je prestala postojati i NDH, čiji su se vodeći ljudi, uključujući poglavnika Antu Pavelića, dali u bijeg. U panici, brojni su vojnici i civili, većinom Hrvati, krenuli prema Austriji u nadi da će se predati britanskoj vojsci, koja je u međuvremenu zaposjela dio austrijskog teritorija.
U tim kolonama našli su se ne samo pripadnici ustaške vojske i domobrana, već i slovenski domobrani, četnici, crnogorske formacije, ali i velik broj civila, uključujući žene i djecu. U pozadini je bilo uvjerenje da će zapadne savezničke snage, osobito Britanci, pružiti zaštitu pred nadolazećom partizanskom osvetom.
No, takva očekivanja pokazala su se pogrešnima. Na temelju dogovora iz jaltske konferencije iz veljače 1945., dogovoreno je da će vojska koja je djelovala na određenom teritoriju imati pravo na procesuiranje zarobljenih vojnika tog područja. Budući da su partizani smatrani službenim predstavnicima nove jugoslavenske vlasti i priznati kao savezničke snage, Britanci su odbili prihvatiti predaju zarobljenika kod mjesta Bleiburg i 15. svibnja 1945. godine predali ih partizanima.
Važno je istaknuti da se na samom Bleiburškom polju nisu dogodile masovne egzekucije. Bleiburg je bio mjesto predaje i početak prisilnog povratka u Jugoslaviju, a ne mjesto sustavnog masakra. Povjesničari poput Vladimira Geigera i Joze Tomasevicha naglašavaju da je Bleiburg simboličko mjesto tragedije, ali ne i glavno stratište.
“U samom Bleiburgu nije bilo masovnih smaknuća – ondje se dogodio čin predaje i predaja oružja. Egzekucije su uslijedile na teritoriju tadašnje Jugoslavije.” – Vladimir Geiger, Hrvatski institut za povijest
Nakon predaje, deseci tisuća zarobljenih osoba upućeni su pješice ili vlakovima natrag kroz Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu. Taj prisilni marš, poznat kao Križni put, odvijao se u krajnje nehumanim uvjetima, uz učestale egzekucije, glad, bolesti i psihofizičko zlostavljanje.
Zarobljenici su razvrstavani, a mnogi su ubijani bez ikakvog pravnog procesa. Najveći broj egzekucija dogodio se u Sloveniji, na području Maribora, Celja, Kočevskog roga, Hude jame i drugih lokacija.
Nakon 1990-ih, brojna su stratišta otkrivena, dokumentirana i istražena:
| Stratište | Lokacija | Procjena broja žrtava | Napomena |
|---|---|---|---|
| Tezno | Maribor, Slovenija | 15.000+ | Najveće poznato stratište, rov dug 1,3 km |
| Huda jama | Slovenija | 1.400+ | Tijela zazidana u rudniku |
| Kočevski Rog | Slovenija | do 12.000 | Slovenski domobrani i civili |
| Macelj | Hrvatska | 1.100+ | Među žrtvama i 21 svećenik |
| Celje i okolica | Slovenija | 4.000+ | Višestruka stratišta i jame |
📚 Izvori: Slovenska komisija za istraživanje grobišta, Mitja Ferenc (Univ. Ljubljana), Hrvatski institut za povijest, Hrvatski državni arhiv
Točan broj žrtava Bleiburga i Križnog puta nije moguće sa sigurnošću utvrditi. Niti su sva stratišta otkrivena, niti postoji potpuna dokumentacija.
Različiti povjesničari navode različite procjene:
| Autor / Izvor | Procjena broja žrtava |
|---|---|
| Vladimir Geiger (HIP) | 50.000 – 70.000 |
| Jozo Tomasevich (Stanford Univ.) | 55.000 – 65.000 |
| Ivo Goldstein | 45.000 – 55.000 |
| Slovenska komisija (samo u Sloveniji) | 15.000 – 25.000 |
| Političke desne struje | do 100.000 (nepotkrijepljeno) |
Većina znanstvenih procjena kreće se između 45.000 i 70.000 žrtava, s time da su uključeni vojnici i civili različitih nacionalnosti, najviše Hrvati i Slovenci.
O događajima vezanima uz Bleiburg i Križni put u socijalističkoj Jugoslaviji desetljećima se nije smjelo javno govoriti, a svako spominjanje bilo je tretirano kao politički delikt. Time je žrtvama uskraćeno ne samo pravno, već i povijesno priznanje. Umjesto otvorenog suočavanja s vlastitom prošlošću, uslijedilo je sustavno potiskivanje, što je ostavilo duboke tragove u kolektivnom pamćenju naroda.
Takav pristup nije pridonio pomirenju, već je produbio nepovjerenje i nacionalne podjele. Jugoslavija je, u tom smislu, već u startu nosila unutarnju pukotinu – državu koja je nastala na pobjedi nad fašizmom, ali je i sama počinila teške zločine koje nije htjela priznati.
Bleiburg i Križni put tako su postali ne samo povijesni nego i simbolični toposi, koji i danas izazivaju rasprave, interpretacije i politizaciju, upravo zato što prava rasprava o njima dugo nije bila dopuštena.