Nicolas Cage 80-ih i 90-ih godina izgradio je reputaciju glumca buntovnika sklonog umjetničkim i eksperimentalnim glumačkim izražajima koji izlaze izvan holivudskog mainstreama što je kulminiralo Oscarom za film Napuštajući Las Vegas, no privatno je imao sasvim drugu spiku.
Sklon rastrošnom i ekstravagantnom životu, novac je trošio na luksuzne nekretnine i rijetke automobile te razne druge bizarnosti, kao što je slučaj kupnje lubanje dinosaura za više od četvrt milijuna dolara. Takve ludosti poduprte lošim upravljanjem financijama dovela su ga do poreznog duga od 14 milijuna dolara prema američkoj poreznoj službi, strahu i trepetu svakog Amerikanca, IRS-u.
Zaokret koji se dogodio u njegovoj karijeri, a koji su primijetili svi koji koji makar povremeno pogledaju kakav film, sumanuto štancanje trećerazrednih eksploatacijskih filmova, nije se dogodio iz umjetničkih već strogo financijskih pobuda. Cage je pod pritiskom naprosto prihvaćao sve što mu se nudi, a iako je, navodno, u međuvremenu podmirio dug prema Poreznoj, te usprkos tome što je još prije dvije godine najavio još 3-4 filma pa odlazak u mirovinu, Cage je zadržao stare navike te nastavio snimati sve i svašta.
Dobra je vijest kako mu se pri tome, tu i tamo, ipak omakao poneki bolji film, poput Mandy i Pig, pa sam gledajući trailer za The Surfer, film koji je premijerno prikazao na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu a koji se upravo počeo prikazivati u domaćim kinima, pomislio kako bi i ovo mogao biti jedan od tih neočekivanih Cageovih iskoraka u kvalitetan nezavisni film, ali sada dolazi onaj zloglasni ali. Ali nije.
Iako više nije pod financijskim pritiskom, Cage i dalje brzopleto bira filmove, a još ako mu ponude ulogu kakvog manijaka ili luđaka, koju može odigrati žmirećki, na jednoj nozi i bez čitanja scenarija, možete biti sigurni da će pristati ma koliko mu malo platili.
Surfer odlično počinje, Cage u ulozi muškarca srednjih godina i više srednje klase dolazi sa sinom na jednu australsku plažu kako bi zajedno surfali, no naiđu na lokalne surfere koji im pod motom „ovdje ne živiš, ovdje ne surfaš“ ne dozvoljavaju prilaz. Njih se dvojica povuku, dječak se vrati kući, no naš glavni junak ostaje na obližnjem parkiralištu promatrati bandu surfera.
Ne razumijemo njegove motive, no kako vrijeme prolazi a sunce grije sve snažnije, on upada u sve više problema, ostaje bez vode, povrijedi stopalo, isprazni mu se mobitel, zatim i akumulator, surferi mu kradu dasku i tako dalje… Društvo mu pravi i lutalica koji tvrdi kako su mu surferi ubili sina i psa.
Do ovog trenutka, a to je otprilike trećina, film je vrlo sugestivno režiran i glumljen, no slijedi drugi čin u kojemu se izmiču realistički oslonci priče, a gledatelj je doveden u nedoumicu je li riječ o šizofreničnom liku koji je prestao razlikovati stvarnost od uobrazilje. A to je teren na kojemu Nic Cage naprosto uživa, svih 50 nijansi ludila u svega stotinjak minuta.
Gomilanje scena koje nas dovode u nesigurnost gledamo li stvarne ili umišljene događaje, međutim ubrzo prerasta u redundanciju, rezultira dosadom, a opći dojam nelagode podcrtava i nekoliko prilično gnjusnih trenutaka što konačno film pretvara u svojevrsni test izdržljivosti za gledatelje.
Naravno, nećemo prepričavati detalje, baš kao ni treći i najslabiji dio filma kojemu niti tzv. neočekivani obrat ne pomaže da izbjegne otklizavanje u autoparodiju, što je zapravo čest slučaj s Cageovim ulogama i filmovima u ovom stoljeću.
O čemu zapravo govori film teško je reći, mogao bi biti o krizi srednjih godina, o grižnji savjesti zbog raspada obitelji, o kompenzacijama za osobne neuspjehe, o osobnom ludilu i gubitku moralnog kompasa, o otuđenju, o krizi kapitalizma koja ljude dovodi do ruba ili pak o krizi muškosti koja se kompenzira nasiljem, a mogao bi biti i film o zloćudnoj pervertiranosti zatvorenih lokalnih zajednica kakvu čine naci surferi iz filma.
Možda je sve to, a možda i ništa od toga, naime Surfer je efektno koncipiran i setupiran hibrid trilera, horora i psihološke drame, no s protokom vremena postaje jasno da njegova priča jednostavno nije dovoljno potentna te da će prije od svega nabrojenog biti da je zapravo riječ tek o još jednom filmskom gimmicku koji se pokušava prodati pod art.
Iako mi irski režiser Lorcan Finnegan nije poznat, a niti njegova filmografija na IMDb-u ne otkriva mnogo, riječ je o zanimljivom stilistu koji je sposoban kreirati efektne situacije i vrlo sugestivnu atmosferu oslonjenu na bizaran spoj naoko nesklopivih elemenata, prijetećih i nasiljem nabijenih scena i melodične, nježne, gotovo frivolne glazbe koja kao da je skladana za kakvu romantičnu dramu pa slučajno završila u pogrešnom filmu.
Rezultat je jedinstven i bizaran na jako dobar način i jasno je kako Finnegan točno zna što i zašto radi. Iako Surfer nije ispao dobro, uvjeren sam da bi Finnegan vrlo lako uskoro mogao snimiti dobar film - samo ako mu se posreći malo bolji scenarij - i da bih ga rado pogledao.
U ovom slučaju, krajnji je rezultat opet film na rubu arta i treša, dobro malo više ovog potonjeg, u kojemu je sretna okolnost ta što se Cageova glumačka manirističnost, što je tek eufemizam za afektiranje i preglumljivanje, jako dobro uklopila u stil filma koji je u svakom pogledu vrlo intenzivan, od samih elemenata priče, preko već spomenute glazbe i jarkih, vrlo atraktivnih vizuala pa sve do same glume. Osim Cage, upečatljiv je i nastup šefa surferske bande kojega igra australski glumac Julian McMahon kojega pamtimo iz serije Nip/Tuck prevedene kao Reži me.
Sve navedeno dovoljno je da film izbjegne ladicu najgorih smeća iz Cageove filmografije, kojih nije malo, ali nije ni blizu njegovim reprezentativnijim naslovima. Surfer ostaje negdje u sredini, jedan od onih frustrirajućih filmova za koje vam se čini da su stalno na granici da budu dobri, ali na žalost tu granicu nikad ne uspiju prijeći.