KADA se govori o Vahidu Halilhodžiću (72), riječ je o jednom od najpoznatijih nogometnih stručnjaka i igračkih legendi s prostora bivše Jugoslavije. Tijekom dugogodišnje karijere ostavio je trag kao uspješan igrač, a potom i kao trener s bogatim međunarodnim iskustvom. Njegov put vodio ga je od rodne Jablanice preko Mostara do vrhunskih klupskih i reprezentativnih angažmana u Europi, Africi i Aziji.

Halilhodžić se u igračkoj karijeri nakon briljiranja u dresu Veleža dodatno afirmirao u Francuskoj, gdje je posebno upamćen po nastupima za Nantes, s kojim je osvojio naslov prvaka, a bio je višestruki najbolji strijelac i igrač lige koja je tada uživala još bolji status nego današnja Ligue 1.

Vahid Halilhodžić u Indexovom Intervjuu tjedna

Kao trener vodio je brojne klubove i reprezentacije, te je ostvarivao uspjehe na više mjesta. S marokanskom Rajom osvojio je titule državnog i kontinentalnog prvaka, Lille je uveo u elitu, PSG-u je u pred-katarskoj eri kluba donio Kup, s Dinamom je osvojio duplu krunu, a s reprezentacijom Alžira je ušao u nokaut-fazu Svjetskog prvenstva u Brazilu s kojeg ga je tek u produžecima izbacila Njemačka koja je kasnije otišla do kraja.

Ali njegova trenerska karijera podjednako je obilježena i sukobima koji su ga često stajali posla. Uz Alžir, na svjetska prvenstva odveo je i Obalu Bjelokosti, Japan i Maroko, ali je u sve tri reprezentacije dobio otkaz prije turnira po čemu je jedinstven slučaj u povijesti nogometa.

U razgovoru koji slijedi, Halilhodžić govori o svojim iskustvima s raznih kontinenata, trenerskoj filozofiji i pogledima na današnji nogomet, o svojim pristupima koji su mu donosili uspone i padove i o tome zašto se nikada nije pokajao zbog svoje nepopustljivosti i dosljednosti.

Rođeni ste u Jablanici 1952. godine. Kako su izgledali Vaši nogometni počeci?

Osnovnu školu završio sam u Jablanici, a zatim sam otišao u Mostar u Elektrotehničku školu. Često sam s prijateljima iz razreda igrao školske turnire na kojima sam pokazivao veliku kvalitetu. Bio sam najbolji strijelac i često sam pobjeđivao. S druge strane, moj brat je bio standardni prvotimac u Veležu pa se brzo pročulo o "Salemovom mlađem bratu".

U trećem razredu srednje škole došli su po mene iz omladinske škole Veleža i predložili me da dođem na trening omladinaca. Ranije me isto molio i brat, ali sam tada još uvijek bio posvećen prvenstveno školi i zamišljao sam da ću u budućnosti biti inženjer elektrotehnike pošto je u Jablanici bila velika hidroelektrana i svi su sanjali da budu inženjeri.

Koliko je značajno u odgoju igrača bilo iskustvo igranja na ulici?

Bilo je veoma važno, ja sam puno vremena proveo na ulici. Bio sam dobar tehničar, što se u Mostaru kaže - dobro sam valjao loptu. Bio sam dribler i strijelac, naklonjen postizanju golova već kao mlad igrač. Ulični tereni su me odgojili i tu sam već vrlo rano zamijećen.

Čime su se bavili Vaši roditelji?

Oni se nisu bavili sportom. Otac je bio radnik u Granitu iz Jablanice, a majka je bila domaćica. Bilo nas je šest sinova, svi smo bili nogometaši osim najstarijeg i najmlađeg. Teren kluba Turbina bio je sto metara od naše kuće i sve slobodno vrijeme smo provodili tamo.

Vreman su bila značajno drugačija. Bio sam dobar đak, volio sam učiti i puno sam vremena provodio za knjigom, ali puno sam bio i na terenu. Braća i ja smo pomagali majci u svakodnevnim poslovima. Živjeli smo skromno kao svaka radnička familija, ali rado se sjećam svoga djetinjstva. Družio sam se s ljudima i uživao u nogometu.

Koje ste prve nogometne utakmice gledali?

Televizora je bilo vrlo malo. Jedan od prvih sportskih prijenosa koje sam gledao bila je borba Muhammada Alija i Listona. Slika nije bila najbolja, ali čitav komšiluk je došao gledati kod nas. Moj sportski uzor bio je Muhamed Mujić koji je tada igrao u Veležu. 

Za koji klub ste navijali?

Velež je uvijek glavni klub za nas, naročito zbog brata Salema. Ali moj najstariji brat bio je veliki hajdukovac i čak je išao u Split na neke utakmice, to nije bilo toliko često u Jablanici. 

Kako je izgledao odgoj mladih igrača u Veležu i generalno unutar jugoslavenske škole nogometa? 

Imali smo dva terena i jako dobre uvjete. Velež je imao strahovito jaku omladinsku školu i trenere koji su stvorili više reprezentativaca. Više igrača Veleža je osvajalo nagradu za najboljeg igrača sezone.

Na prvom treningu dali su mi patike koje su ličile na kopačke, klizao sam i padao, ali na probnoj utakmici sam dao par golova i odmah sam uključen u prvi juniorski sastav. Otpočetka sam nosio broj 9 i bio standardan. 

Godine 1971. šalju Vas na kaljenje u Metković...

Tako je, otišao sam na posudbu u Neretvu. Duško Bajević je bio nezamjenjiv na mjestu napadača i predstavnici Neretve su došli u Mostar iz Metkovića. Pitali su me želim li doći i obećali mi da ću imati plaću kao najbolje plaćeni igrači u Veležu. Pristao sam na posudbu jer su u to vrijeme Bajević i moj brat bili nezamjenjivi kao tandem u napadu. 

U Metkoviću se dodatno pročulo za mene, neki drugi klubovi su već pokazivali interes, ali imao sam ugovor s Veležom. U Metkoviću sam imao dobro društvo, prvi put sam počeo jesti lignje i žabe, iako me u početku ta kuhinja šokirala. 

U Metkoviću sam proveo jako lijepe mjesece. Neretva je bila drugoligaš, a taj rang je tada bio veoma jak i popularan. Stadioni su bili puni i navijačka atmosfera je bila odlična. Rado se sjećam tog perioda, uživao sam igrački i ljudski. 

Spomenuli ste svoj prvi ugovor, koliko ste zarađivali prema njemu i kolike su bile plaće nogometaša u odnosu na primanja radnika poput Vašeg oca?

Plaće igrača su bile daleko niže nego danas, ali za ono vrijeme itekako visoke. Sjećam se kada sam primio prvu plaću. Završio sam omladinski staž i srednju školu. S 18 godina bio sam u nedoumici hoću li nastaviti školovanje ili potpisati ugovor s Veležom. U to vrijeme klub nije nudio ugovore omladincima, ali meni su ga ponudili.

Potpisao sam i sjećam se da se plaća dobivala u gotovini kod blagajnika. Ne sjećam se koliko je to bilo u dinarima, ali isplaćivali su je u malim novčanicama i odjednom sam imao puno novca. Odnio sam novac ocu i rekao mu: "Stari, evo ti, ovo je moja prva plaća."

Nije mogao vjerovati jer je mislio da se nogomet samo igra, da tu nema nekih para. Počeo me ispitivati gdje sam to ukrao jer nije vjerovao da bi netko balavcu od 18 godina dao toliku plaću.

Prvu ekipu vodio je legendarni Sulejman Rebac. Kako je Velež igrao pod njim? 

Ekipa je igrala lepršav napadački nogomet s četiri napadača. Najčešće s dva krilna i dva centralna napadača. Krila su imala zadatak slati centaršuteve za centralne napadače. Ekipa Veleža bila je veliki ljubimac publike u Jugoslaviji. Zvali su nas Šarmeri s Neretve, bili smo jako efikasni.

Na domaćem terenu smo vrlo rijetko gubili, velike ekipe su primale puno golova u Mostaru. Ristić, Hadžiabdić, Marić, Bajević, moj brat, Vladić... Upao sam u sjajnu generaciju u kojoj sam bio najmlađi. Godine 1974. imali smo isti broj bodova kao i Hajduk, ali oni su bili prvaci zbog gol-razlike. 

Kasnija generacija Tuce i Kajtaza je također trebala osvojiti titulu, ali nažalost, titula nam je ukradena. To nije neka tajna, nismo bili ljubimci sudaca. Naročito smo u gostima imali katastrofalno suđenje. Politika je imala veliku ulogu, preferirali su se klubovi Velike četvorke. Nisam o tome toliko razmišljao tada, ali neke stvari su se kasnije razjasnile. 

Godine 1981. ipak ste uspjeli osvojiti trofej u dresu Veleža kada ste bili heroj finala Kupa maršala Tita protiv Željezničara, kakva su Vam sjećanja na taj dan?

To mi je posebna uspomena. To je jedna od mojih posljednjih utakmica za Velež jer sam već potpisao za Nantes. Do tada Velež nije ništa osvojio. Željezničar je bio izvanredna ekipa, ali pobijedilo smo 3:2 uz moja dva gola. To je možda sportski trenutak koji me najviše dirnuo.

U Mostaru je bila ludnica. Sedam dana nitko nije radio, nisam mogao doći kući jer je po čitavu noć par tisuća ljudi bilo ispred mog stana. Bio sam jako sretan što sam svoj put u Veležu završio s trofejem.

Kako je izgledao Velež kao multi-etnički klub Bošnjaka, Srba i Hrvata?

Za Velež su uvijek navijale različite nacionalnosti, klub je imao jak radnički identitet. Na zapadu Hercegovine dominirali su Dinamo i Hajduk, prema istoku Zvezda, ali oko Mostara su svi barem poštovali Velež. Imam puno prijatelja u Grudama i tamo je bilo puno veležovaca.

Nikada nisam razmišljao o religiji i politici i nisam pripadao taborima po tom pitanju. U mojoj familiji ima svih mogućih identiteta. Kasnije bujanje fašizma i šovinizma na tim prostorima je velika tragedija. Rat je bio strahovit i to se i danas osjeća. 

Tijekom rata ste bili i ranjeni...

Da, to je jedini put kad sam pucao iz pištolja. Imao sam pištolj iza leđa, malo mi je smetao, i kad sam ga dotaknuo, opalio je.

Koliko se danas Jablanica i Mostar razlikuju od mjesta koja pamtite iz mladosti? 

Danas je potpuno drugačije. Posebno Mostar, nisam siguran treba li se grad više uopće zvati tim imenom. Tamo je rat uništio sve, suradnju, poštovanje, sve je do kraja podijeljeno. Kada dođem moram otići nakon jednog ili dva dana. Imao sam puno nelagodnosti u ratu, protjeran sam, zapaljeno mi je sve što sam imao i jedva sam izvukao živu glavu. Svaki povratak u Mostar za mene je jako bolan.

Spominjali ste favorite nogometnih struktura u Jugoslaviji. Jesu li klubovi Velike četvorke podjednako favorizirani ili su neki među njima imali naročit tretman?

Bile su to nijanse, ali Hajduk i Zvezda imali su dobru privilegiju što se tiče suđenja. Bili su najveći klubovi s najboljim igračima i suci su im bili naklonjeni, nešto više nego Dinamu i Partizanu.

Sjećam se kada smo se 1974. borili za prvo mjesto, kada sam kasnije igrao s igračima Hajduka u reprezentaciji, sami su mi priznali da je Hajduk kupio utakmicu zadnjeg kola protiv OFK Beograda. Hajduk ih je pobijedio i bio prvak zbog gol-razlike od par golova.

Odmah na startu iduće sezone Velež je upisao jednu od najpoznatijih pobjeda Vaše generacije. Hajduk kao aktualni prvak dolazi u goste, vodio ih je Tomislav Ivić i bili su na vrhuncu moći, a Velež je pobijedio 5:0 uz jedan Vaš gol kada ste predriblali golmana Ivana Katalinića..

Uvijek sam dobro igrao protiv Hajduka i često sam im zabijao. Mi smo kod kuće bili naročito nadmoćni, dobili smo ih 4:0 i 5:0. Protiv nas su izgledali izgubljeno. Pobjede protiv Hajduka u Mostaru su bile veličanstvene, atmosfera sjajna.

Kako je izgledao trenerski autoritet Sulejmana Repca? 

Bio je trener koji je imao viziju napadačkog nogometa. Bio je i veliki boem koji je volio kafanu, zapjevati i popiti koju. Ljudi su ga voljeli. Igrao je i za Hajduk i u Splitu je bio čuven po svom boemskom životu. Odličan trener, osjećao je kako organizirati igru da rezultira napadačkim nogometom. Sam je bio napadač i to je dobro poznavao. 

Envera Marića mnogi smatraju jednim od najboljih golmana s ovih prostora, kakve Vas uspomene vežu s njim kao suigračem? 

Po mom mišljenju bio je najbolji golman Europe. Nevjerojatne fizičke predispozicije, refleksi, odraz... Godinama je bio oslonac Veleža i proslavio se izvanrednim obranama. 

Spominjali ste atmosferu u Mostaru, na kojem gostujućem terenu je Vama bilo najteže igrati?

Osobno imam loša sjećanja na neka gostovanja gdje sam dobivao dobre batine. Ti startovi nisu bili za crveni karton nego za zatvor. U moje vrijeme, da bi igrač dobio crveni karton, morao ti je slomiti noge, i to ne samo jednu.

Sjećam se da sam u Nišu i Skoplju dobivao naročite batine. Neki protivnici su bili opasni po život. Često sam imao flastera koji me svuda pratio, udarali su me, ali sam i vraćao. Bile su to teške borbe. 

Bili ste igrač velike klase, ali nikada prije odlaska u inozemstvo niste napustili Velež. Kako to da niste zaigrali za neki od klubova Velike četvorke? Zašto nije došlo do transfera prije odlaska u Francusku?

Kada mi je završio ugovor s Veležom 1976. godine, imao sam ponude Zvezde, Partizana, Hajduka i Dinama. Partizan je poslao svog bivšeg igrača Hasanagića u Mostar.

Dolazio je u Jablanicu k mojima, donosio im kafe i sokova (smijeh). Bilo je puno ponuda s velikim iznosima za ono vrijeme, obećavalo mi se puno, ali u to vrijeme politički najjači čovjek u Hercegovini bio je Džemal Bijedić koji je bio veliki navijač Veleža.

Pozvao me nakon jedne utakmice i rekao: "Mali, čujem neke priče, ali moraš ostati u Veležu, ovo je tvoja kuća." Bio je velik pritisak na mene i familiju i ostao sam. Danas ne mogu reći je li mi žao, tko zna kako bi se stvari razvijale da sam otišao. U karijeri sam svakako imao više teškoća, dobio sam vrlo malo prilika u reprezentaciji, što je i danas trauma u mom životu.

Fudbalski savez Jugoslavije nije mi dao da idem u inozemstvo s 28 godina zbog kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, a onda sam na Svjetskom prvenstvu bio zamjena. To mi je i danas trauma.

Hipotetski govoreći, da nije bilo političkog pritiska, za koji klub bi potpisali?

Najbliže sam bio Dinamu i vjerujem da bih završio tamo, malo je nedostajalo. 

U Jugoslaviji ni poznati sportaši nisu bili privilegirani kada je u pitanju služenje vojnog roka, kako je izgledao Vaš slučaj?  

Moja situacija je bila specifična, bio sam oslobođen vojnog roka zbog povrede ramena, ali pošto sam bio vrhunski sportaš, naređeno je da ipak idem u Armiju. Služio sam 40 dana kao mornar u Puli. U Puli mi je rame ponovno iskočilo i otišao sam na komisiju koja me oslobodila služenja.

Mjesec-dva poslije neka komisija iz Beograda me ponovno poslala na služenje vojnog roka, ovaj put u Zagreb u kasarnu maršal Tito. Tu sam bio operiran i šest mjeseci sam bio u gipsu. Imao sam sreće što sam operiran jer nije bilo sigurno da s takvom povredom ramena mogu nastaviti karijeru.

Godine 1978. s Jugoslavijom ste osvojili Europsko prvenstvo za igrače do 23 godine, kakva su Vam sjećanja na taj turnir? 

Pobijedili smo strašnu ekipu Engleske u polufinalu, a u finalu Istočnu Njemačku, pobijedili smo mojim golom iz slobodnog udarca. Naša generacija bila je sjajna, u njoj je bio i Zajec. On i ja smo bili dva starija igrača na koje je svaka ekipa imala pravo.

Spomenuli ste traumu iz 1982. godine. Kako objašnjavate da ste prikupili samo 15 nastupa za jugoslavensku reprezentaciju?

To je politika. Izabran sam za najboljeg igrača Jugoslavije, igrao sam u svim kvalifikacijskim utakmicama za Svjetsko prvenstvo 1982., i završili smo prvi u kvalifikacijskoj skupini ispred Italije koja je osvojila zlato. Došao sam na Svjetsko prvenstvo, a bio sam zamjena i ispali smo u grupi.

Zašto?

Ne znam. Došao sam na Svjetsko prvenstvo uz opsesiju i uvjerenje da mogu biti najbolji strijelac. Pored mene bili su Sušić i Petrović koji su mi mogli namještati golove. Miljan Miljanić, tadašnji izbornik, rekao mi je 30 godina kasnije, kad smo se slučajno sreli: "Znaš, u Španjolskoj sam pogriješio. Bio sam nepravedan prema tebi, trebao si igrati."

Kad pogledate kvalitetu igrača, mislite li da je jugoslavenski reprezentativni nogomet mogao biti uspješniji?

Bilo je tu tehničkog talenta, fizičke spreme, ali i mentalne slabosti. Nisu bili sportaši koji su izdržavali pritisak i provokacije. Gdje sam naučio biti pametniji bilo je kad sam igrao protiv Italije. Gentile, Collovati, Cabrini – to su bili pravi mangupi. Prođu pored tebe, dotaknu ti rame i padnu.

Godine 1981., s 29 godina napustili ste Mostar i potpisali za Nantes. Kako je došlo do tog transfera?

U to vrijeme bio sam jedan od najtraženijih napadača u Europi. Bili su u igri Stuttgart, prvak Europe HSV čiji predsjednik je čak došao u Mostar privatnim avionom, Torino, Barcelona, Leeds...

Nakon utakmice Jugoslavije protiv Mađarske, rečeno mi je da postoji i jedan francuski klub, Nantes. Pitao sam se: "Šta je to?" Nenad Bjeković, koji je igrao za Nicu, rekao mi je da je to jedan od najboljih klubova u Francuskoj, da je to odlična zemlja. Upoznao sam sportskog direktora kluba Roberta Budzyńskog.

Osjetio sam strast i posložene klupske ciljeve i odlučio sam otići tamo. Osim toga, nudili su mi financijske uvjete kakve u Jugoslaviji nismo mogli ni sanjati. 

U Francuskoj ste ostvarili sjajne igračke uspjehe, ali početak je bio težak...

Prva godina bila je vrlo teška i turbulentna. Puno se očekivalo od mene jer sam bio jedan od najboljih napadača Europe. Ja sam također činio greške, Nantes je igrao brzo, nogomet iz jednog dodira, Francuzi su to zvali "ala Nantez".

Ja sam bio više individualac, navikao na sustav Veleža, krila koja centriraju i centarfore koji zabijaju. Očekivao sam drugačije lopte, a uglavnom sam ih dobivao po zemlji i predugo sam zadržavao loptu.

Vidjeli su da imam kvalitetu jer sam pokazivao tehniku, ali zabio sam samo osam golova. Razmišljao sam da napustim Nantes nakon takve sezone i to se zamalo dogodilo, ali iz nekog inata odlučio sam pokazati što znam. Prilagodio sam se i zabio 27 golova u svojoj drugoj sezoni, bili smo prvaci Francuske, a ja najbolji strijelac lige.

Dvije godine kasnije zabio sam 28 golova i ponovno bio najbolji strijelac, a tri puta sam bio proglašen najboljim igračem lige. Za Nantes sam zabio preko 100 golova.

Karijeru završavate u PSG-u?

Spremao sam se za igračku penziju na ljeto 1986. godine i već planirao kako ću stvari prebaciti iz Nantesa kući. Bio sam umoran od nogometa, fizički i psihički. Nisam imao puno povreda kroz karijeru, ali uvijek sam igrao uz flastere koji su me mlatili. Sve me to umorilo i mislio sam da je kraj kad me pozvao predsjednik PSG-a koji je osvojio prvenstvo. 

Želio je da odigram jednu sezonu s njima u Kupu prvaka i ponudili su mi više novca za jednu sezonu nego što sam zaradio u Nantesu za pet godina. Ali na početku sezone mi je umrla majka, što me jako pogodilo. Poslije toga sam odigrao još jednu utakmicu, bilo je to protiv Bresta.

Čak sam zabio predivan gol vanjskom, ali potpuno sam odlutao u mislima, nisam mogao misliti na nogomet. Tražio sam izmjenu na poluvremenu i tijekom te noći donio odluku da je gotovo. 

U PSG ste se kasnije vratili kao trener i osvojili Kup. Izjavili ste da žalite što u tom razdoblju niste imali prilike upariti Ronaldinha i Pedra Pauletu u napadu?

Kad sam došao u Pariz, pitao sam upravu hoćemo li zadržati Ronaldinha i rekli su mi da to ovisi o meni. Tjedan dana kasnije iz uprave firme Canal+ rekli su mi da ga moraju prodati. Moj san je bio upariti ga s Pauletom, ali u tom bi slučaju klub bio izbačen iz lige zbog financijskih propisa. 

Bio sam ljut deset dana, sve dok mi nisu pokazali Ronaldinhov ugovor. Bio je posuđen PSG-u od tvrtke Sportfive za ogroman iznos, a osim njegove plaće, PSG ih je plaćao još pet. Njegovu sestru, brata i ostale iz familije. U ekipi je u papirima čak postojao i izmišljeni igrač. Zvao se Rabiu Baïta, fiktivni igrač čiji je ugovor služio za isplatu drugima. 

Trenirali ste i afrički klub, marokansku Raju Casablancu s kojom ste osvojili Ligu prvaka. Raja je poznata po vatrenim navijačima, kakva su Vam sjećanja na taj period? 

U to vrijeme nisam mogao raditi u Francuskoj jer nisam imao pasoš, a nisam imao ni francusku trenersku diplomu. Bilo mi je zabranjeno raditi u Francuskoj i morao sam krenuti u tamošnju trenersku školu. Michel Hidalgo, veliki francuski trener, rekao mi je da Raja iz Maroka traži trenera. 

Tada sam prvi put čuo za njih, ali nakon rata sam bio u velikim financijskim problemima, nisam imao nikakva primanja, a u Mostaru sam ostao bez ičega. Morao sam raditi i prehraniti familiju i tako sam otišao u Maroko. Na prvom treningu je bilo 10 tisuća ljudi i shvatio sam da sam u velikom klubu s velikim pritiskom koji bi se mogao usporediti s pritiskom u Hajduku. 

Bili smo uvjerljivi prvaci Maroka i osvojili smo afričku Ligu prvaka. Dan-danas me tamo jako vole. Stadion Raje je nešto nevjerojatno, stane sto tisuća gledatelja, a kada smo osvojili Ligu prvaka na centralnom trgu se okupilo milijun ljudi, Casablanca je veliki grad s nekoliko milijuna stanovnika. Nikada nisam vidio toliko ljudi na istom mjestu kao na toj proslavi koja je trajala sedam dana.

Na koje svoje trenerske uspjehe ste najviše ponosni?

Nije da se hvalim, ali na većini mjesta gdje sam radio imao sam sportske uspjehe. Dešavale su mi se bizarne situacije, oduzeta su mi tri svjetska prvenstva i puno sam klubova napustio jer se nisam slagao s politikom predsjednika. Nigdje nisam otišao zbog slabih rezultata. Znam da sam ja uzrok tome jer ne podnosim da mi netko određuje sastav ekipe. 

Stvorio sam imidž koji nije uvijek bio pozitivan, ali bez obzira na sve isporučivao sam rezultate. Kada si trener, nakon jednog poraza si pod upitnikom i u kompliciranoj situaciji. Trebaš sebi reći: "Danas je tako, ali sutra može biti drugačije." Ako ekipa pobijedi, to je zahvaljujući igračima, a ako izgubi, onda je kriv trener. 

Ono što mladi treneri trebaju znati jest da, kada krećeš u ovaj posao, krećeš od nule. Potpuno je nebitno kakav si igrač bio i ako si bio vrhunski igrač to ti neće ništa značiti. Igrač se rađa, a trener se postaje.

Najljepše je biti igrač, naročito dobar, taj period je divan, ali kad si trener, to je nešto potpuno drugo. Ti si odgovoran za rezultate, ali i za ponašanje velike grupe ljudi, od igrača, stručnog štaba, masera... 

To je kompleksniji posao koji zahtijeva intelektualnu zrelost. Trener je vrlo kompleksna jedinka i mora biti sposoban održati se na vrhu, a ja sam u vrhu svjetskog nogometa bio preko 20 godina. Nikada u životu se nisam ponudio nekom klubu ili imao menadžera.

Nekada sam izabrao neke klubove koje nisam trebao, mogao sam čekati bolje prilike, ali vodio me nekakav sportski nagon. To je moja greška, ali svuda sam dao cijelog sebe, svoje znanje i ličnost u ovaj posao.

Je li Vam žao što niste malo više kalkulirali u odnosima s nadređenima? 

Da sam to napravio, ne bih bio ja. Radije ću poginuti uz svoje ideale. Ali nisam ni tvrdoglav, sposoban sam promijeniti mišljenje ako me se uvjeri da je to za dobrobit ekipe. Ali ako mislim da neki igrač može narušiti ravnotežu unutar ekipe, onda on ne može biti tu, nije uvijek bitno samo tko ima kakav status u klubu i što radi na terenu. Ja imam informacije koje vi nemate. 

Problem je što je trener postao najslabija karika, prvi koji leti. Ali ako je ustvari sportski direktor ta slaba karika, onda klub ne može funkcionirati. Nikada nisam pripadao nijednom lobiju i to me možda i koštalo. 

Što Vam je najveće zadovoljstvo u trenerskom poslu?

Gledati svoje igrače kako slave pobjedu. Kad viču od sreće, onako iskreno... U tim trenucima nema više ega. Riječ je o zajedništvu. Pobjeda na klupi je meni još sjajnija nego ona koju ostvariš na terenu kao igrač.

A što najviše mrzite?

Poraz. Jer tada si na sudu. Za sve, pa i za igrače, ti si kriv. Idealni optuženik. "Nisam ja, trener je kriv."

Imate li dojam da više ne pripadate u moderni nogomet čije se okruženje ekstremno promijenilo u odnosu na Vašu igračku karijeru i početak trenerske? 

Cijelo društvo se mijenja, a s njim i nogomet. Danas igrači zarađuju ogroman novac i okruženi su raznim parazitima, okruženi su djevojkama koje ih uvjere da su svi redom Alain Delon ili Jean-Paul Belmondo. Kako da prekorite nekoga tko zarađuje 15 milijuna eura godišnje? Jako je teško izgraditi kredibilitet, i kao trener i kao čovjek, da biste mogli upravljati tim odnosima.

Koliki dio trenerskog posla otpada na tzv. man managment, a koliko na taktičko znanje?

Kod nekih igrača, socijalne okolnosti čine 90 posto posla. Nisu svi imali odgoj koji ih je pripremio za životni stil profesionalca, treba ih naučiti poštovanju.

Što mislite o modernom nogometu u kojem su igrači često važniji od kluba i trenera?

U mojim ekipama to je nemoguće. Ja sam neprikosnoveni šef i zbog takvog sam pristupa imao problema, ali ne bojim se nikoga kada je riječ o znanju i vještini i mogu parirati najboljima. Naš posao je prepun izazova. Na primjer, igrači ne vole raditi bez lopte. Ali to se mora! Aerobni treninzi se trebaju odraditi. U mojim ekipa je uvijek vrlo malo ozljeda jer puno radimo na fleksibilnosti. 

Priprema treninga može trajati i dva sata ako se vodi računa o svim detaljima. Nikad nisam prepustio vođenje treninga pomoćniku, nikad. Želim da igrači treniraju kao što igraju. Na treninzima se dobivaju utakmice. Tu se stvara kultura rada i pobjednički mentalitet.

Ljudi u današnjem nogometu ne vole pričati o tome i radije su pričali o meni kao tiraninu, ponavljali su uvijek iste priče. U Rennesu sam jednom iz ekipe izbacio trojicu igrača jer su cijelu noć igrali PlayStation, a sutradan smo imali ključnu utakmicu za opstanak protiv Strasbourga.

Igrao sam bez njih koji su bili vrlo bitni, ali smo ostali u ligi. Čak smo odigrali najbolju utakmicu sezone i pobijedili 3:0. Kolektiv se gradi svakodnevno i nema iznimki. Ekipa je uvijek iznad svega. To je moj princip, temelj mog pristupa. Nijedan pojedinac ne zaslužuje poseban tretman.

Ali ljudi vole pričati: "Vahid je zastario, pretvrd je." U redu, ako hoćete. Zato sam i otišao raditi u inozemstvo jer mi je bilo dosta toga da se u Francuskoj sa mnom nikad ne razgovara o suštini, o stručnosti, nego me se uvijek poziva samo da komentiram svoju strogoću. Ne razumijem zašto se kod nekih trenera zahtjevnost smatra vrlinom, a kod mene je to bila mana. Ipak, većina igrača mi je vjerovala. 

U reprezentacijama sam upoznao igrače koji su odbijali zagrijavanje prije ulaska u igru. Naravno da je za njih tu bio kraj. Nisam došao da bih ugađao pojedincima, nego da bih pomogao ekipi da napreduje i pobjeđuje.