U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. 

OVO JE priča o dvojici ljudi koji su, svaki na svoj način, nadišli ograničenja vremena i nedostatke sustava u kojem su odrastali te postali uspješni, slavni i bogati. Dva čovjeka različitih karaktera, ali blistavih talenata; dvije upadljivo različite, ali duboko povezane osobe svojim su pobjedama postavile Rumunjsku na tenisku kartu svijeta.

Prije njihova vremena tenis u Rumunjskoj bio je uglavnom amaterski sport, bez međunarodno uspješnih profesionalnih tenisača. Njihova generacija, preciznije njih dvojica, potaknula je renesansu rumunjskog tenisa i ostavila trajan trag u svjetskom tenisu.

Njihova pojava na međunarodnoj sceni nije samo odražavala talent, već i sposobnost da unutar represivnog političkog konteksta stvore vlastiti prostor autonomije. Postali su simboli moderniteta u zemlji gdje je vrijeme, čini se, stajalo; zemlji koja je zapela u Hladnom ratu i tonula u osobnu diktaturu koja će kasnije biti srušena u krvi.

Svestran improvizator s reketom

Njihov uspon u svijetu profesionalnog tenisa dogodio se u složenom političko-ideološkom kontekstu Ceaușescuove Rumunjske, u vrijeme kad su sportske pobjede na europskom istoku u pravilu tumačene kao potvrda superiornosti komunističkog režima, a porazi prešućivani ili čak kažnjavani.

Ion Țiriac donio je na teren metodičnost i taktičku disciplinu koja mu je omogućila da nadoknadi manjak prirodne darovitosti. Širom svijeta postao je poznat tek kad se ostavio reketa i posvetio sportskom menadžmentu. Bio je hladan strateg i pragmatičan borac, simbolizirao je sposobnost prilagodbe i upornosti.

Ilie Năstase bio je njegova sušta suprotnost: buntovni genij, briljantan i svestran improvizator s reketom, prepoznatljiv po potezima koji su često graničili s umjetnošću, ali i po temperamentu koji je izazivao kontroverze.

Nakon igračke karijere ponešto je izgubio kompas, pa ga novije generacije više pamte po skandalima nego po virtuoznom stilu igre, nevjerojatnoj kontroli lopte i ekscentričnosti koja mu je donijela nadimak "Nasty".

Năstase je rođen u Bukureštu 19. srpnja 1946. Kao sin djelatnika teniskog kluba Rumunjske narodne banke imao je stalan pristup igralištima. Tata je održavao terene, a sin skupljao loptice. Prvi turnir osvojio je već kao dvanaestogodišnjak i dobio reket na poklon.

Nerazdvojni u Davis Cup reprezentaciji

Manje turnire, koji bi odgovarali današnjim ATP Challengerima, počeo je osvajati već 1967. godine, a od kraja 60-ih bilježi i prve relevantne međunarodne titule. U njegovoj blizini uvijek je bio sedam godina stariji Ion Țiriac - kao prijatelj, partner i mentor. Igrali su zajedno u paru i bili nerazdvojni u Davis Cup reprezentaciji Rumunjske.

Năstase se može pohvaliti da je osvojio dvije pojedinačne Grand Slam titule, US Open 1972. i Roland Garros 1973. godine te još pet titula u muškim i mješovitim parovima. U finalu US Opena pobijedio je Amerikanca Arthura Ashea u pet setova, dok je godinu kasnije u finalu pariškog Grand Slama u tri seta slavio protiv Nikole Pilića.

Treba reći da u ranim danima profesionalnog tenisa četiri Grand Slam turnira nisu imala isto značenje kao danas. Wimbledon i US Open bili su na posebnoj cijeni. Malo tko je tada putovao u Melbourne, a ni Pariz nije bio posebno popularan. Tako je i Năstase u više od 20 godina igračke karijere samo jednom nastupio na Australian Openu i ispao u prvom kolu.

Četiri puta od 1971. do 1975. pobjeđivao je u ATP Finalu na kraju sezone. Od 23. kolovoza 1973. do 2. lipnja 1974. bio je najbolji tenisač svijeta, točnije vodeći na ATP-ovoj računalnoj ljestvici koja je upravo tada uvedena. U karijeri je osvojio 64 pojedinačne ATP titule i 45 u parovima, što ga čini jednim od samo nekoliko tenisača koji su osvojili više od 100 turnirskih naslova.

Osvojio Roland Garros bez izgubljenog seta

Među zaista fantastičnim postignućima izdvaja se osvajanje Grand Slam turnira (Roland Garrosa) bez izgubljenog seta, što je osim njega u Open eri uspjelo još samo Kenu Rosewallu, Björnu Borgu, Rogeru Federeru i Rafaelu Nadalu. Zadnji ATP turnir odigrao je u Tel Avivu u listopadu 1989.

Triput je doveo Rumunjsku u finale Davis Cupa i sva tri puta su američki tenisači bili bolji: 1969., 1971. i 1972. Posebno bolan bio je posljednji poraz u završnici pred domaćim navijačima i na zemljanoj podlozi koja nije odgovarala Amerikancima. Trebao je to biti vrhunac njegove, ali i Țiriacove karijere.

Rumunjska je bila favorit u tom dvoboju. Uostalom, reprezentaciju je predvodio najbolji tenisač svijeta i pobjednik US Opena, od kojeg se očekivalo da domovini podari najveći i najstariji trofej u međunarodnom momčadskom sportu nakon jedriličarskog America's Cupa.

Međutim, gostujuća reprezentacija predvođena Stanom Smithom (danas široj javnosti poznatijim po Adidasovu modelu tenisica s njegovim imenom) i Tomom Gormanom slavila je 3:2 usred Bukurešta, a Năstase je donio samo jedan nebitan bod u posljednjem meču u nedjelju popodne. Kažu da se Năstase nikad nije istinski oporavio od tog neuspjeha, smatrajući da mu njegovi sunarodnjaci nikada neće moći oprostiti.

"Udarao je lopticu drugačije od svih ostalih"

Za razliku od beskompromisnog i borbenog, ali limitiranog Țiriaca, Năstase je bio izuzetno svestran tenisač, sposoban igrati jednako učinkovito na svim podlogama. Njegov tenis odlikovao se brzinom i pokretljivošću, razvijenim instinktom za igru, uključujući nepredvidive poteze, te tehničkim finesama, kreativnošću i improvizacijom.

"Uvijek sam se trudio gledati svaki Năstaseov meč. Udarao je lopticu drugačije od svih ostalih. Bio je nevjerojatan", rekao je Jimmy Connors, njegov partner u paru sredinom 70-ih godina.

Ukupno je Năstase u teniskoj karijeri zaradio nešto više od dva milijuna dolara, ali više puta je isticao svoje nezadovoljstvo što je u Davis Cupu morao igrati besplatno i pritom spavati u nižerazrednim hotelima i hraniti se u jeftinim restoranima.

"Tenisači danas zarađuju milijune, ali ni u moje vrijeme nismo bili loše plaćeni. Za osvajanje ATP turnira moglo se zaraditi oko 25 tisuća dolara. Najbolje sam prolazio na ATP Finalima, 50 tisuća dolara za sudjelovanje i još 100 tisuća za titulu. A osvajao sam Masters četiri puta", rekao je Năstase.

Mnogi ga i danas smatraju najspektakularnijim tenisačem i najboljim zabavljačem u povijesti ATP Toura. Gledatelji su podjednako uživali u njegovim igračkim majstorijama - spinovima, lobovima i brzim reternima - koliko i ludorijama i nepredvidljivom temperamentu.

Bilo je i mečeva na rubu fizičkog obračuna

Njegova je karijera bila podjednako obilježena briljantnim tenisom koliko i kaznama, diskvalifikacijama i suspenzijama. Imao je karizmu i smisao za humor na terenu, ali često nije znao kada treba prestati.

Izrugivao se drugim tenisačima, izazivao kaos i gubio kontrolu nad svojim ponašanjem. Često bi svoje suparnike toliko izludio ispadima, odugovlačenjem i svađama da bi potpuno izgubili koncentraciju. Bilo je i mečeva na rubu fizičkog obračuna.

Jednom je s tamnoputim Asheom igrao parove u Louisvilleu. Na terenu su se pojavili u opremi različitih boja, pa ih je sudac upozorio da to više ne čine. Sutradan je Năstase došao lica obojenog u crno. "Sad smo obojica u istim bojama", mirno je dobacio sucu dok se Ashe grohotom smijao.

Drugom prilikom je na teren Roland Garrosa usred meča pustio crnu mačku i kasnije objasnio da je to učinio zato što je čuo da je njegov suparnik praznovjeran. Njegov teniski partner, mentor i prijatelj Ion Țiriac jednom je za njega rekao: "Năstase nema mozga, u njegovoj praznoj glavi leti ptica."

Neki kažu da je Năstase glavni razlog zbog kojeg je u tenisu uveden kodeks ponašanja na terenu. "Imao sam sreću da sam igrao u jedno drugačije doba, kad su se svakakva ponašanja i kontroverze tolerirale. Danas bi to bilo nemoguće", objasnio je Năstase, koji je izvan terena uglavnom bio dobrodušan, šarmantan i prijateljski nastrojen.

Prijateljstvo na kušnji u finalu Madrida

Năstaseovo prijateljstvo s Țiriacom našlo se nenadano na kušnji u finalu turnira u Madridu 1971. godine. Țiriac se u pravilu nije mogao nositi s teniskim kvalitetama svog slavnijeg sunarodnjaka, pa ga je uoči meča zamolio da mu pusti poneki gem. I Năstase je zaista zaigrao sa zadrškom. Ali ne i sedam godina stariji Țiriac, koji je osvojio prvi set 7:5 i nastavio punom parom.

"Halo, što se događa!? Nismo se tako dogovorili. Pustio sam ti nekoliko gemova, ali pobjeda je trebala biti moja", pobunio se Năstase dok su mijenjali strane. No, više nije uspio pronaći ritam. Țiriac je samo šutio i grabio prema pobjedi. Preostala dva seta dobio je 6:1 i 6:0.

Năstase je tog dana naučio važnu lekciju. "Tănase, neka ti ovo bude pouka. U tenisu se gemovi ne puštaju ni majci, ni ocu, ni rođenom bratu. Nikad ne popuštaj i ne odustaj, jer ćeš inače svaki put izgubiti 6:0", rekao mu je Țiriac.

Năstase je gotovo sigurno mogao osvojiti i Wimbledon 1973. godine, ali sve ukazuje da je kao prvi nositelj namjerno izgubio meč osmine finala protiv Amerikanca Sandyja Mayera. Naime, novoosnovana Udruga teniskih profesionalaca (ATP) pokrenula je uoči turnira bojkot zbog suspenzije Nikole Pilića, kojeg je Međunarodni teniski savez (ITF) kaznio jer je navodno odbio igrati za Jugoslaviju u Davis Cupu protiv Novog Zelanda.

Rumunjski teniski savez natjerao ga da nastupi u Wimbledonu

Gotovo svi najbolji tenisači svijeta odbili su zaigrati u Londonu, ali ne i Năstase. Kasnije je tvrdio da ga je Rumunjski teniski savez natjerao da nastupi u Wimbledonu, iako je osobno podržavao bojkot. Navodno su mu vlasti prijetile vojnim sudom ako odbije igrati i to na temelju njegova tadašnjeg kapetanskog čina u rumunjskim oružanim snagama.

U drugom dijelu 70-ih godina Năstase je pomalo počeo gubiti fokus; sportska disciplina ga je zamarala, kao da ga život na teniskom Touru više nije ispunjavao. Postao je kronični ženskar koji seksom gasi unutarnji nemir i nezadovoljstvo.

Connors se sjeća kako je na jednom turniru Năstase doveo nepoznatu djevojku u njegov hotelski apartman. Što ne bi bio problem da u susjednom apartmanu nije bila smještena njegova prva (od ukupno pet) supruga Dominique. Nakon intimnog druženja Năstase se mirno pozdravio s Connorsom i krenuo prema vratima apartmana gdje ga je dočekala - bijesna supruga koja je očito sve čula.

Razumljivo, njihov brak nije još dugo potrajao. Vicmaher Năstase kasnije nije propuštao priliku grubo se našaliti na račun Dominique: "Nisam prijavio policiji da mi je ukradena kreditna kartica, jer tko god da ju je ukrao, trošit će manje od moje žene".

Vodio ljubav s najmanje 2000 žena

Năstase tvrdi da je vodio ljubav s najmanje 2000 žena. Po svemu sudeći, nije previše pretjerao u procjeni, jer je i pod stare dane nastavio s udvaranjem, često neukusnim i vulgarnim.

Dok je 2017. bio rumunjski Fed Cup izbornik, gotovo 40 godina mlađu britansku tenisačicu Anne Keothavong tražio je da mu kaže svoj broj hotelske sobe. Amerikanku Pam Shriver, svojedobno treću tenisačicu svijeta, pitao bi je li i dalje djevica svaki put kad bi se susreli na turnirima.

Najgore godine Ceaușescuove diktature Năstase je proveo živeći luksuzno na Zapadu i uživajući u blagodatima koje su bile nezamislive njegovim sunarodnjacima, ali nakon pada komunizma odmah se vratio kući.

Rumunjskim medijima tada se pohvalio: "Volim Sjedinjene Američke Države i Francusku, u kojima sam proveo prethodnih 25 godina. Uzeo sam njihov novac i njihove žene, uzeo sam im ono najbolje, ali uvijek ću biti Rumunj."

Năstase je osobno svjedočio nemirima u prosincu 1989. u Bukureštu koji su završili rušenjem Ceaușescuova režima. "Morao sam vidjeti uživo što se događa", objasnio je svoju znatiželju. No, kad su se prosvjednici sukobili s policijom, prestrašio se i krenuo prema zračnoj luci. Nije bio siguran kako će prodemokratske snage reagirati na njegov počasni čin general-majora rumunjske vojske.

"Dobio sam čin zato što sam dobro igrao tenis"

"Dobio sam čin zato što sam dobro igrao tenis. Nisam imao nikakve stvarne veze s vojskom", objasnio je Năstase, koji se tako našao u avionu otprilike u isto vrijeme dok su Elena i Nicolae Ceaușescu, u čijem se društvu kroz godine našao mnogo puta, helikopterom bježali iz Bukurešta. Slavni tenisač sretno je stigao na svoje odredište, a Conducător rumunjske države i partije i njegova supruga strijeljani su na Božić 1989.

Nakon uspostave demokracije u Rumunjskoj upustio se u politiku, neuspješno se 1996. kandidiravši za gradonačelnika Bukurešta. No, 2012. godine postao je zastupnik u rumunjskom parlamentu. Promijenio je nekoliko stranaka, uglavnom se držeći lijevog centra političkog spektra.

Țiriac je sa svoje strane uspio nešto čime se malo koji sportaš u Ceaușescuovoj Rumunjskoj može pohvaliti. Nije bio nimalo blizak režimu, a istodobno ga nisu smatrali ni otpadnikom ni disidentom. Imao je pragmatičan odnos prema političkom sustavu u Rumunjskoj, bio je svjestan ograničenja koja je režim postavljao, ali je istovremeno koristio prilike koje su mu se otvarale kroz sport.

Odrastao je u gradu Brașovu u rumunjskoj pokrajini Transilvaniji. Njegov otac bio je zaposlen u uredu gradonačelnika, a obitelj je živjela blizu gradskoga sportskog kompleksa. Tako se mali Ion okušao u mnogim sportovima, ali najbolje su mu išli nogomet, stolni tenis i hokej na ledu.

Țiriac je nastupio na Olimpijskim igrama u hokeju na ledu

Otac je umro od raka kad je Ionu bilo samo 11 godina i već kao tinejdžer morao se zajedno s majkom zaposliti u tvornici kugličnih ležajeva da bi obitelj mogla spojiti kraj s krajem.

Već kao petnaestogodišnjak postao je rumunjski reprezentativac u hokeju i igrao za bukureštansku Științu. Otprilike u to doba počeo se baviti i tenisom. No, hokejska palica još uvijek je bila ispred reketa, pa je Țiriac 1964. nastupio za Rumunjsku na Olimpijskim igrama u Innsbrucku.

Rumunjska nacionalna momčad zauzela je 12. mjesto na olimpijskom turniru. Țiriac je odigrao šest utakmica, ali kao branič nije imao golova i asistencija. Budući teniski mogul bio je na ledu i u utakmici protiv Jugoslavije (5:5) za koju su nastupila poznata imena hrvatskog i slovenskog hokeja poput Mirana Krmelja, Borisa Renauda i Ive Rateja.

"Srećom, tenisom sam se počeo baviti kao petnaestogodišnjak. To mi je promijenilo život. Bio sam dobar tenisač, ali ne baš previše talentiran. Zato sam morao raditi kao konj. Sve što sam uspio postići kao igrač, postigao sam teškim radom", objasnio je kasnije Țiriac. Jednom je za sebe rekao da je najveći tenisač koji nije znao igrati tenis.

U pojedinačnoj konkurenciji zaista nije bio odveć uspješan, osvojio je samo dva turnira. Već spomenuti Madrid 1971. protiv Năstasea i München pobjedom protiv Pilića godinu dana ranije. Na Grand Slam turnirima samo je jednom dospio do četvrtfinala.

Bukurešt u listopadu 1972. postao je i Țiriacova trauma

U parovima je bio kudikamo uspješniji: ukupno 47 finala i 23 turnirska naslova. Uglavnom s Năstaseom i kasnije s Vilasom. Rumunjski par osvojio je Roland Garros 1970. godine, što je bilo najveće postignuće Țiriacove igračke karijere.

Bukurešt u listopadu 1972. postao je i Țiriacova trauma. Već spomenuto finale Davis Cupa protiv Amerikanaca, koji su zbog promjene sustava natjecanja (napušten je koncept "Challenge Rounda") kao branitelji naslova morali igrati sve mečeve, bila je posljednja prilika da se tada 33-godišnji Țiriac upiše među pobjednike i rumunjske nacionalne junake.

Prvo se Stan Smith u tri seta neočekivano lako obračunao s Năstaseom, da bi potom Țiriac pred fanatičnom publikom izjednačio, pobijedivši u pet setova drugog američkog tenisača Toma Gormana. U subotu u parovima novo razočaranje za rumunjske navijače. Smith i Erik van Dillen bez problema su pobijedili domaću kombinaciju koja je u prethodnih godinu dana desetak puta igrala finala na Touru.

Neki komentatori tvrde da je Năstase tog vikenda previše forsirao i riskirao, kao da je želio svu slavu za sebe, kao da nije htio da toliko očekivana pobjeda u Davis Cupu bude povezana i s Țiriacom. Amerikanci su vodili 2:1, ali još nije bilo sve izgubljeno.

Potpuno je potonuo u posljednjem setu

U nedjelju su se igrala posljednja dva pojedinačna meča i sav teret bio je na Țiriacu. Koristeći sve trikove iz svog arsenala i energiju s tribina, uspio je nadoknaditi zaostatak i izboriti peti set protiv Smitha. Morao je pobijediti kako bi Năstaseu omogućio da u petom meču protiv Gormana donese Rumunjskoj trofej.

Međutim, iscrpljeni Țiriac potpuno je potonuo u posljednjem setu. Izgubio je bez osvojenog gema. Bila je to velika partija Stana Smitha, koji je kasnije dobio međunarodnu nagradu za fair-play zbog svog staloženog i sportskog ponašanja u uzavreloj atmosferi. SAD je peti put zaredom osvojio Davis Cup.

Kakav je Țiriac bio tenisač, ali i osoba, možda je najbolje opisao njegov kolega Ashe, ispričavši svoje viđenje njihova meča u Davis Cupu tri godine prije završnice u Bukureštu.

"Igrali smo finale Davis Cupa 1969. u Clevelandu. Već smo osigurali titulu, vodili smo 4:0 uoči mog posljednjeg meča u singlu protiv Țiriaca. Mi smo htjeli čistu pobjedu, a Ion nikako nije želio izgubiti i drugi pojedinačni meč. Međutim, vodio sam 2:1 u setovima i dobro otvorio četvrti set, kad je Țiriac počeo odugovlačiti i petljati.

Počeo je padati mrak i Țiriac je znao da nećemo moći nastaviti sutradan jer su obje reprezentacije već imale dogovoren prijem kod američkog predsjednika Richarda Nixona. Do prijema je naročito bilo stalo rumunjskom veleposlaniku u Washingtonu, kojem je to bila prilika za susret s Henryjem Kissingerom.

"Jednostavno je odbijao izgubiti"

Ali Țiriac je činio sve da sabotira igru. Na kraju je francuski sudac Philippe Chatrier, koji je kasnije postao predsjednik ITF-a, kod rezultata 4:0 za mene u četvrtom setu diskvalificirao Țiriaca zbog odugovlačenja. Mislim da se to nikad prije ni poslije nije dogodilo. Jednostavno je odbijao izgubiti".

Țiriac je završio karijeru 1979. godine, ali je sve do 1984. povremeno igrao u paru s Vilasom. Ostavio se reketa, ali ne i tenisa. Nikad nije bio igračka svjetska klasa, ali zato je oko i izvan terena radio čuda. Dionizijskog izgleda, s nezaobilaznim brčinama i neposlušnom kovrčavom kosom te odrješit u javnim nastupima, brzo je postao prepoznatljiva figura i izvan tenisa.

Nakon pada komunističkog režima u Rumunjskoj, brzo se prilagodio novim okolnostima te posvetio biznisu i u domovini. Osnovao je prvu privatnu banku u Rumunjskoj, potom i osiguravajuće društvo, bavio se trgovinom automobilima, nekretninama, maloprodajom, medijima i još brojnim drugim poslovima.

Američki časopis Forbes procijenio je u travnju ove godine da Țiriac posjeduje imovinu vrijednu 2.2 milijarde dolara, što ga čini 1669. najbogatijom osobom svijeta. Međutim, njegovo bogatstvo nema previše veze s njegovim sportskim uspjesima. U teniskoj karijeri nije zaradio više od 200.000 eura, a sve ostalo stekao je kao trener, menadžer, poduzetnik i investitor.

Vlasnik impresivne kolekcije luksuznih automobila

Țiriac je vlasnik impresivne kolekcije luksuznih automobila, neki od njih prethodno su bili u vlasništvu Ala Caponea, Sammyja Davisa Juniora, Evite Peron, Bernieja Ecclestonea i Eltona Johna. Prema dostupnim informacijama, njegova kolekcija obuhvaća preko 400 vozila.

U muzeju Tiriac Collection u okolici Bukurešta izloženo je više od 150 automobila, dok se ostatak kolekcije čuva u njegovim privatnim prostorima. "Posjedujem svaki Ferrarijev model koji je ikad proizveden, isto vrijedi i za Porsche i Jaguar", pohvalio se svojedobno Țiriac novinarima.

Țiriac je oduvijek imao smisla za biznis. Pokazao se i kao prirodno nadareni organizator. Tijekom 60-ih godina tenisači su se sami snalazili na putovanjima, a Țiriac je na sebe preuzeo organizaciju prehrane, treninga i transporta za svoje kolege.

Tako je stekao dragocjeno iskustvo, koje mu je dobro došlo kada je 70-ih kao neslužbeni trener-menadžer počeo brinuti o karijerama Năstasea i Argentinca Guillerma Vilasa, dvojice vrhunskih tenisača i neorganiziranih ljudi.

S vremenom je postao "boutique coach"

S vremenom je postao "boutique coach", kako je sam sebe opisao, all-rounder koji nudi sve, od špananja reketa preko psihološkog savjetovanja do vođenja financija. Vilasa je 1977. doveo do titula na Roland Garrosu i US Openu. Od 1974. do 1982. bio je Top 10 tenisač, jedno vrijeme čak i svjetski broj 2. Ukupno je osvojio četiri Grand Slam turnira.

Surađivali su tijekom osam godina, sve do sredine 80-ih i Țiriac je kasnije govorio kako mu je to bilo najsretnije razdoblje života. No, ipak ga je napustio kako bi se mogao posvetiti nadolazećoj zvijezdi svjetskog tenisa.

"Došao sam do točke u kojoj mu više nisam mogao pomoći. Vilas mi je prijatelj; uvijek će mi biti prijatelj. Bilo je jako teško ostaviti ga. Kao da se razvodiš od nekoga koga još uvijek voliš", rekao je Țiriac u vrijeme kad je u džepu već imao ugovor s njemačkim teniskim wunderkindom.

Da bi se razotkrila njihova priča, treba se vratiti nekoliko desetljeća u prošlost. U istoj ulici u Brașovu odrastao je dvije godine stariji Günther Bosch, također Davis Cup reprezentativac Rumunjske, koji se rano ostavio reketa i posvetio trenerskom zanimanju.

"Igrao je drugačije od ostalih, a to mogu samo veliki tenisači"

Upravo je ovaj etnički Nijemac uspio hokejskog entuzijasta Țiriaca zainteresirati za tenis, čak mu je pronašao posao na pokretnoj traci u tvornici kugličnih ležajeva i njih su dvojica postali prijatelji. Od prve plaće u tvornici Țiriac je kupio svoj prvi reket.

Bosch je tijekom jednog teniskog gostovanja prebjegao u Njemačku i početkom 80-ih godina već kao etablirani trener dobio u ruke tamošnju juniorsku reprezentaciju, među ostalima i plavokosog klinca po imenu Boris Becker. Poznavao ga je otprije i pratio kako se razvija u tenisača jedinstvenih kvaliteta.

"Dok je loptica bila u igri, Boris nije bio svjestan ničega oko sebe. Mogle su bombe padati, on to ne bi primijetio. Bio je fokusiran samo na lopticu i svoje kretnje kako bi je poslao tamo gdje želi. I mogao je unaprijed osjetiti suparnikove poteze i reagirati brže od njega. Igrao je drugačije od ostalih, a to mogu samo veliki tenisači", rekao je godinama kasnije Bosch.

Prepoznavši priliku, Bosch je nagovorio Țiriaca da pogleda Beckera na djelu na jednom juniorskom turniru u Monte Carlu. Bilo je to u ljeto 1983. godine. "Günther, moramo razgovarati s njegovim roditeljima. Ovaj mladić će osvojiti Wimbledon", zaključio je odmah Țiriac.

"Kako netko može nositi takve brkove"

Imao je jasnu viziju za njemačkog dječaka: Bosch će mu biti trener, a on menadžer. Ali za Beckera su već bile zainteresirane velike menadžerske agencije i trebalo je nekako uvjeriti roditelje Karl-Heinza i Elviru da je rumunjski dvojac najbolja opcija.

Țiriac je rekao roditeljima da će agencije voditi stotine tenisača te da će se on posvetiti isključivo njihovu sinu. Međutim, kad su Beckerovi upoznali Țiriaca, rekli su Boschu da je izgledao kao trgovac tepisima. "Kako netko može nositi takve brkove", pomislio je Becker na prvom susretu. Ali Țiriacov je karakter odudarao od njegove vanjštine.

Rumunjsko-njemački trener uspio ih je ipak uvjeriti da je Țiriac najbolja opcija za Borisa. Njemački tenisač kasnije je rekao da je u svom rumunjskom menadžeru otkrio pristupačnost i empatiju. Na sugestiju roditelja pristao je na suradnju s Țiriacom. Htjeli su suradnju s čovjekom, a ne s menadžerskom kompanijom. Njihovo partnerstvo započelo je na Roland Garrosu 1984. godine.

Becker je igrao, Bosch ga je trenirao, a Țiriac sklapao ugovore i donosio novac. Naravno, za dobru proviziju. Uzimao je 10 posto od turnirskih nagrada i 30 posto od sponzorskih ugovora. I Bosch je imao svoj postotak, iako je u početku zarađivao samo četvrtinu onoga što je prije dobivao kao trener pod ugovorom s Njemačkim teniskim savezom.

Smatrao je da Becker mora prilagoditi svoju igru

Partnerska trijada je cvjetala u svakom pogledu. Becker je već kao tinejdžer ubrzo postao milijunaš. Senzacionalno je osvojio Wimbledon 1985. i do danas ostao najmlađi pobjednik u gotovo 140-godišnjoj povijesti londonskog turnira.

Bilo mu je samo 17 godina i 227 dana. Wimbledon je također prvi put osvojio tenisač bez statusa nositelja. Sljedeći put to će se dogoditi 2001. godine, kad turnir osvoji još jedan Țiriacov štićenik - Goran Ivanišević. Țiriac je trljao ruke jer je znao da će sponzori stajati u redu pred njegovim vratima.

Međutim, pukotine u njihovim odnosima pojavile su se već nakon Beckerova prvog naslova u Wimbledonu (u 10 godina igrat će ukupno sedam finala i triput osvojiti turnir). Bosch tvrdi da se Țiriac počeo upletati u trenerska pitanja. Smatrao je da Becker mora prilagoditi svoju igru kako bi bio uspješan i na zemljanim podlogama, dok je Bosch inzistirao da njegov štićenik na svim terenima igra isto kao i na travi.

Becker se našao usred sukobljenih koncepcija i više nije bio siguran kako igrati. Na kraju je optužio Țiriaca za izazivanje konfuzije i zabranio mu da bude u njegovoj blizini na turnirima. Ovakvoj odluci vjerojatno je pridonijela i Țiriacova težnja da kontrolira svaki aspekt Beckerova života. Njemački tenisač okusio je novac i slavu i jednostavno je tražio više samostalnosti.

Țiriac je prihvatio da se mora odmaknuti: "Ako me je Boris kao 17-godišnjak trebao 20 sati tjedno, sada je dovoljno da mu budem na raspolaganju dva sata tjedno". Ali zato je ostao Beckerov menadžer sve do 1993. godine.

"Treba ih poslati u Sibir na edukaciju"

S druge strane, Bosch je morao otići već u siječnju 1987. godine, nakon Beckerova neočekivanog poraza u osmini finala Australian Opena. Dvostrukom wimbledonskom pobjedniku dojadio je Boschov pokroviteljski trenerski stil i sklopio je suradnju s australskim stručnjakom Bobom Brettom.

Prema Țiriacovim riječima, s većinom svojih štićenika razišao se kad su se počeli fokusirati na žene i svijet izvan tenisa. Nikad nije imao razumijevanja za nadarene tenisače koji se žale zbog pritiska na Touru, medijske pažnje i oko toga je li moralno zarađivati toliko novca na običnoj igri.

"Stalno govore o pritisku? Kakvom pritisku!? Pritisku zarađivanja milijuna dolara u tenisu? Treba ih poslati u Sibir na edukaciju. Da se tamo nauče pameti. Krivi smo mi, menadžeri i treneri. Previše smo im olakšali život", govorio je Țiriac.

Günther Bosch, njegov stari prijatelj iz Brașova, otkrio je razloge ove Țiriacove frustracije, ispričavši kako se nekad spartanski živjelo i mukotrpno tražilo svoje mjesto pod teniskim suncem. Bosch je objasnio da su samo tadašnji Davis Cup reprezentativci imali privilegij igrati međunarodne turnire i ponešto zaraditi.

Naravno, 60-ih godina bilo je primamljivo putovati svijetom jer malotko u komunističkoj Rumunjskoj si je to mogao priuštiti. Jedini je uvjet bio da se ne izbjegavaju istočnoeuropski turniri u Moskvi, Sofiji ili Varšavi.

"Stalno su nas pratili pripadnici obavještajnih službi"

"Stalno su nas pratili pripadnici obavještajnih službi, ali imali smo i drugih problema. Dužnosnici teniskog saveza naručivali su da im donesemo najlonke za njihove žene, traperice i zapadnjačke cigarete. Sve dok smo im donosili tu robu, uopće ih nije bila briga što radimo i kako igramo. Zapravo su navijali da što prije izgubimo kako bi što prije dobili svoje narudžbe", rekao je Bosch.

Țiriac je tijekom 90-ih godina postao jedan od najmoćnijih ljudi u svijetu tenisa. Kao direktor Madrid Opena uspio je 2012. progurati jedinstveni eksperiment, pa se ovaj turnir iz Masters serije prvi i jedini put u povijesti ATP Toura igrao na plavoj zemlji. Țiriac je smatrao da će to poboljšati vidljivost loptice u televizijskim prijenosima.

No, iako je ideja bila vizualno atraktivna, realizacija je naišla na kritike većine tenisača. Mnogi od njih, poput Rafaela Nadala i Novaka Đokovića, žalili su se na probleme s kretanjem i klizanjem po podlozi te tvrdili da se loptica drugačije ponaša u odnosu na tradicionalnu crvenu zemlju. Ideja je potom zauvijek napuštena.

Osim Năstasea, Vilasa i Beckera, Țiriac je kao menadžer vodio karijere Marata Safina, Henrija Lecontea i Gorana Ivaniševića, o kojem je na početku karijere našeg wimbledonskog pobjednika rekao:

"Nikad nisam vidio igrača sličnijeg Năstaseu nego što je Ivanišević. Kad mu je bilo 15 godina, imao je isti pogled, iste oči, istu mršavu figuru, istu sramežljivost, sposobnosti i ludilo na terenu. Ima emocije, svijest o igri, karizmu. S Ivaniševićem neće biti dosadno, to je sigurno."