Australski državljanin Matthew Radalj proveo je pet godina u zatvoru u Pekingu, gdje je, prema vlastitim riječima, bio izložen svakodnevnom psihičkom i fizičkom zlostavljanju, prisilnom radu, uskraćivanju hrane i nehumanim uvjetima. Danas živi izvan Kine i odlučio je javno progovoriti o svom iskustvu.
U nedavnom razgovoru za BBC opisao je kako je spavao u ćeliji s još dvanaest zatvorenika, gdje svjetla nisu gasili ni tijekom noći, higijenski uvjeti bili su katastrofalni, a zatvorenici izloženi stalnim poniženjima i manipulacijama. Radalj je uhićen 2. siječnja 2020. nakon sukoba s prodavačima na tržnici elektronike u Pekingu.
Tvrdi da je lažno optužen za pljačku te prisiljen potpisati priznanje nakon dva dana premlaćivanja, bez sna, hrane i vode. Nadao se da će tako dobiti blažu kaznu, što mu je i uspjelo. Osuđen je na četiri godine zatvora, no na kraju je odslužio pet.
Prije premještaja u "obični" zatvor proveo je mjesece u pritvorskom centru u brutalnoj fazi prilagodbe: bez mogućnosti tuširanja, s toaletima u užasnom stanju i strogo ograničenim vremenom za korištenje.
U zatvoru su, prema njegovim riječima, većinu činili Afrikanci i Pakistanci, ali bilo je i zatvorenika iz SAD-a, Britanije, Latinske Amerike, Afganistana, Sjeverne Koreje i Tajvana, uglavnom zbog povezanosti s drogom.
Zatvorenici su živjeli pod sustavom "bodova za dobro ponašanje", koji je trebao omogućiti skraćivanje kazne. No u stvarnosti je sustav služio kao sredstvo psihološke torture. Stražari bi često oduzimali bodove zbog sitnica poput pogrešnog vješanja čarapa ili stajanja preblizu prozoru. Bodovi se nikad nisu koristili za skraćivanje kazne, a sustav je stvarao nepodnošljivu neizvjesnost.
Kazne su bile svakodnevne. Hrana se koristila kao sredstvo kontrole. Obroci su se uglavnom sastojali od kupusa u prljavoj vodi i ponekad malo mesa. Vježbanje je bilo ograničeno na pola sata tjedno.
Zatvorenici su mogli nadopuniti prehranu ako im obitelj uplati novac na zatvorski račun, ali i ta pogodnost mogla je biti uskraćena. Radalju je to onemogućeno punih 14 mjeseci jer je odbio raditi u zatvorskoj tvornici.
Zatvorenici su na zatvorskoj farmi uzgajali povrće, ali ga nisu smjeli jesti. Plodovi su na kraju sezone zakopavani, a farma je služila za pokazivanje gostima, tvrdi Radalj. Ako bi netko bio uhvaćen s povrćem, završio bi u samici.
Došlo je i do sukoba među zatvorenicima, posebice između afričke i tajvanske skupine, zbog pristupa kuhinji. Nakon velike tučnjave u kojoj je i sam sudjelovao, Radalj je završio 194 dana u samici. Svjetla su tada prvi put bila ugašena, no nova izolacija donijela je drugačiju vrstu psihičkog pritiska.
Hrana mu je prepolovljena, nije mogao čitati ni s ikim razgovarati, a prostorija je bila manja od dva četvorna metra. "Počneš ludjeti, htio ti to ili ne. Samica je stvorena upravo za to", kaže.
Još jedan aspekt zatvorskog života, kaže, bili su lažni prikazi za posjete dužnosnika i medije. Opisuje kako su zatvorenici navodno dobili pristup računalima i e-mailu, ali je sve bilo gluma za kamere - računala nisu bila spojena na internet i ubrzo su uklonjena.
Tijekom godina provedenih u zatvoru Radalj je potajno vodio dnevnik. Uz pomoć sjevernokorejskih zatvorenika pisao je minijaturne bilješke na unutrašnjosti zaštitnih maski. Prije izlaska iz zatvora 5. listopada 2024. sakrio ih je u podstavu jakne koju je nosio prilikom uhićenja. Stražari su mu pretražili stvari, ali dnevnik nisu otkrili. Otvorio ga je tek kad je avion poletio.
Na aerodromu u Perthu dočekao ga je otac, a uskoro se i oženio dugogodišnjom djevojkom. Danas zajedno proizvode svijeće i druge rukotvorine. Iako se još uvijek bori s posljedicama zatočeništva, Radalj je odlučan u tome da pomogne bivšim supatnicima. Mjesecima kontaktira njihove obitelji i lobira kod veleposlanstava da im se pruži bolja podrška.
"Sloboda donosi duboku zahvalnost za najjednostavnije stvari u životu. No osjećam i veliku odgovornost prema onima koje sam ostavio iza sebe", kaže.