Svaki album prije koherentne recenzija valja slušati dovoljno dugo da internaliziraš njegovu svrhu. Što je pjesnik htio reći? Je li to rekao na optimalan način? Zašto uopće govori išta od toga? Koji će trag album ostaviti na pop kulturu? Što album govori o nama? Služi li glazbeni segment njegovoj poruci ili odvlači od nje?
Ali sad neću napraviti ništa od toga!!!! Ovo je lajvstrim slušaonica, a ne recenzija. Upalit ću album i pisati svoje prve dojmove, grlom u jagode. Tko zna hoće li ikoga biti briga za ovaj album za pet dana, željezo se kuje dok je vruće!!!
Poradi održavanja nekakve strukture, tijekom slušanja ću zapisivati najbolje i najgore trenutke.
Ajmo pa što bude:
Hard rock benger s klasičnim osobnim i općenitim porukama malom čovjeku. Ništa na šta od Thompsona nismo navikli, ali jako dobro funkcionira kao cjelina. Marko Perković je spisateljski koherentan, nerijetko i potentan, a ovdje mu se može zamjerati samo što izrabljuje već etabliranu formulu tematike iz vlastite komfor zone.
Aranžman je konkretan i zabavan, vidno naslonjen na koncertno iskustvo – nažalost, kao i na singlovima koje smo već čuli, imam dojam kao da pjesme pate od produkcijske ispeglanosti. Pogotovo ako konačno kolektivno prihvatimo činjenicu da je g. Perković izuzetan vokalist kojeg aranžman ne treba pripitomljavati.
Najgori trenuci:
Patetične klavijature su najgora stavka, počevši od ovih užasnih padova u početku pa do onog funky intermezza između prve dvije strofe. Shvaćam hod za uzorima metala 80-ih, ali ovo je već teritorij synth popa od kojeg pjesma s ovakvom porukom baš i ne profitira.
Najbolji trenuci:
Thompsonova gorda linija “pod Kristovim stijegom časti / napij se sa živog izvora” je odličan amalgam svega što Marko Perković tekstualno cilja utjeloviti, ali u širem kontekstu cijela pjesma se može skriti pred provokativnim “SPREMAN!” u refrenu. Sviđa mi se što se Thompson ne da i što se trudi uobličiti u zakonski okvir sve ono za što ga osuđuju – na stranu politička opredjeljenja, glazba bi trebala služiti izražavanju osobnih uvjerenja, provocirati, bakćati se politikom, osobnim stavovima, osjećajima, bilo čim o čemu čovjek razmišlja.
Jedina rupa u oklopu g. Perkovića je teorija da to radi na tvorničkoj traci samo zbog novca. Ali to je druga priča, idemo dalje:
Pretvrde linije! Gdje god Thompson krene, prašina se digne! Uvijek neki glasnik prije njega stigne! Kad zapjeva, partija mu sudi! Neka sudi, pjevat ćemo, ljudi!!!!! Obožžžžž iskr str8 fye 🔥
Šalu na stranu, pjesma je siguran instant klasik za obožavatelje jer se Thompson nakon dobrog starta opet vraća na liriku u trapericama i baca uličarsku poeziju koja funkcionira kao intervju više nego kao pjesma.
Najgori trenuci:
Golubice, crni oblaci, lanjski snjegovi… Je li dosta? Ovo je strašan korak unatrag nakon prve pjesme, ali nitko ne može osporiti da obožavatelji jedva čekaju ovako izravan obračun s mrskim ljevičarima, jugonostalgičarima, Mirelom Priselac, LGBT-ićima i drugim protivnicima našeg načina života.
Nažalost, konstrukcijski gledano, poetske trope nabrajanja motiva i poentiranja nasumičnim glupostima poput “šta će crni oblak planini?” ili “šta nam mogu lanjski snjegovi?” nisu pohvalna postignuća.
Najbolji trenuci:
Ako shvaćate ovu pjesmu s dozom autoironije (nenamjerne, jasno), njena vrijednost kao humorističnog djela rapidno raste, ja sam se istinski nasmijao rudimentarnom pristupu, što je definitivno plus. Šteta što mi nakon profinjenije prve pjesme dojam opet pada jer se Thompson izravno i bez poetskih slojeva bakće s protivnicima. Nezgodna ovo je mogao biti mail situacija.
Detaljniji dojam ove pjesme imate ovdje:
>>Thompson jedini još pjeva o nečemu (saslušajte me)
Glazbena rješenja su sva ona koja i očekujemo čuti od Thompsona, do mjere da je postalo komično: tmurni marširajući hard rock ritam s prigušenim gitarama i puno sintisajzerskih ravnina, himnički refreni s oklopom etno zbora, mala instrumentalna stanka podebljana referencama na hard rock 80-ih, zborsko osvježenje nakon drugog refrena i privođenje kraju kombiniranjem svega navedenog.
Spisateljski gledano, Marko Perković vješto slaže himničke linije pune domoljubnih motiva: u refrenu sokol pjeva preko zemlje slobodne, a u strofama lijepo navodi slušatelja da mu se labirint podijeljenih osjećaja oko Domovinskog rata opet učini kao jednosmjerna cesta do ponosa i slobode.
U svakoj pjesmi ima neku zabavnu ideju usprkos (očekivanom) zamoru materijala, u ovom slučaju je simpatično (i duhovito) što nabraja gardijske brigade. Svježina u moru prvoloptaškog domoljublja, bar po mom poznavanju domoljubnog popa.
Još jedan već objavljen singl. Ne moram ni čuti album do kraja da znam da će ovo biti top 3.
G. Perković je ovdje u elementu u kojem bih ga volio čuti puno više nego u plitkim obračunima kakav smo imali u Ravnoteži. Odmjeren, pitak i emotivan povjesničarski folk pop koji gazi utabanim putevima velikog E. moj narode – albuma koji nije žrtvovao nijedan element u prenošenju poruke koja je u poslijeratnom kontekstu bila izuzetno važna. Nepročitano pismo je glazbeni komad kojem ni najveći oponenti nemaju što zamjeriti.
Dodatno valja pohvaliti orkestralno povezivanje sa zborskim dijelom, jedan od rijetkih pametnih i dostojanstvenih korištenja ovih instrumenata koji inače služe skrivanju plitkosti materijala.
“Glupa je pjesma? Dodaj violine!” – ovdje definitivno nije slučaj.
Spot izlazi u 19h
Prva polovica pjesme je lagana bendovska stilska vježbica koja nema puno toga za ponuditi. Drugi dio je dosadan akustični putopis kroz Hrvatsku slično onome u Ako ne znaš šta je bilo, a treći dio patriotski moram odobriti jer spominje Hercegovinu. AJMO THOMPSONE NE DAJ DUŠMANIMA!!!!!!!!!!!!
Najgori trenuci:
Nepodnošljiva razvučenost koju uzbudljivost sadržaja ne opravdava, konkretno zbog teksta koji je opet plitak i primjer je regurgitacije svega već izrečenog u Ako ne znaš šta je bilo.
Jedina linija koja se iole može istaknuti kao prisebna je “žezlo i kruna / povijesti puna”. Dakle, nešto što u dobroj pjesmi može služiti samo kao ukras. Ne razumijem čemu ovolike tekstualne oscilacije iz pjesme u pjesmu.
Najbolji trenuci:
HERCEG BOSNOOOOOO SRCEEEEE POOOONOOOOSNOOOOOOOO OOOOOOOOOO!!!!!!!!
Obožavatelji će jedva dočekati spomen svog doma, što je prokušan recept za uspjeh još od Lijepa li si. Thompson je to dokazao u Ako ne znaš šta je bilo, ali to ne znači da je formula išta uzbudljivija nego što jest.
Vrh! I dalje smo u teritoriju ulične poezije, ali subjekt pjesme je aktualan, potentan i zanimljiv pa i pjesma profitira od toga. Ideja je solidno razrađena, a melodija i refren dovoljno su pitki da pogađaju gdje treba – čuli smo ovakvo nešto već tisuću puta pa nije teško prihvatiti pjesmu.
Najgori trenuci:
Naslov je rejdž bejt, ali to ovisi o perspektivi!
Najbolji trenuci:
Thompsonova interpretacija savršeno je udahnula život senzibilnim linijama za koje je dobro da postoje. Pjesma je odličan nastavak važnih pjesama poput Neću izdat ja i dostojna je prethodnice!
Sve što sam pričao o sadržaju pjesme Kralj Tomislav možemo primijeniti i ovdje: plitka pjesma koja mami obožavatelje plitkim foricama koje moraju funkcionirati, a od svog objavljivanja postala je zvučna kulisa desničara koji ne daju dušmanima Hrvatsku i sl.
>>Pjesmu sam detaljnije recenzirao ovdje
Opet skok s uličarske poezije na nešto puno više gordo i prikladno za povijesni hard rock kakav Thompson radi. Malo frustrirajuće, ali ajde. Dobro je i ovo, radi se o koherentno strukturiranoj pjesmi kojom opet dominira izuzetno evokativan vokal g. Perkovića uz klasične durske melodije kakve smo već čuli u tisuću power balada.
Najgori trenuci:
Aranžman često gubi dah u odnosu na ono što je g. Perković vjerojatno zamislio: refren je ogroman, ali ne zvuči tako.
Najbolji trenuci:
Trenutak kad se gitarist na 4:39 jedva suzdrži od sviranja onog najboljeg dijela iz Purple rain solaže! Obožžžžžžžžžžžž 🍭
Još melodija koje zvuče kao kaver verzija neke americana pjesmice! Simpatično, ali i prilično nefokusirano. Tematika globalne paranoje nešto je što je trebalo imati svoje mjesto na ovom albumu i dobro je da g. Perković piše iz perspektive pogleda u budućnost.
Mirnija atmosfera je dobar predah, iako mi se čini da bi bez ekstenzivnog repertoara ova pjesma na koncertu bila pjesma za piš-pauzu. Pjesma svira, ja je slušam. Bolje nego da sjedim na ladnom betonu!
Najgori trenuci:
Zborski dio je u-ž-a-s-a-n! Grozno uklopljen, potpuno neusklađen s prodornim vokalom g. Perkovića koji je nasilno pripitomljen, a u dijelu u kojem dođu potpuno uguše gradaciju u veliko finale.
Najbolji trenuci:
Permanentna konstanta u svim pjesmama: vokalna interpretacija g. Perkovića koji točno zna što radi u svakom trenutku svake pjesme; nije nikakvo čudo da su ga Hrvati odredili za glas domaćeg alfa mužjaka i sponu slavne recentne prošlosti i tradicionalistički nastrojene ksenofobične budućnosti.
Jedina pjesma na albumu koja prikazuje Marka Perkovića kao živog čovjeka koji koristi svoje vrijeme za nešto što nije reminiscencija o slavnoj hrvatskoj povijesti i paranoja od neminovno globalističke budućnosti. Sjajno! Stihovi su ovamo i onamo, ima tu nekih prefekcija, ali Thompson zvuči kao da se – usudim li se reći – zabavlja!
Pjesma je oda rodnom kraju koja se, istini za volju, ponovno previše bavi priprostom interpretacijom ustaljenih motiva, ali instrumentalno i melodijski uspijeva biti duhovita i vesela, što je strana Marka Perkovića koju bi bilo lijepo čuti više.
Najgori trenuci:
Stihovi su opet priprosti i naporni, često ne vode nigdje (“Zagora je kao lipa cura” – OK, i?!) i velika je šteta što pjesma nije bolja u tom segmentu. Ovo je mogla biti himna Zagore da mladi ne moraju ostati prepušteni Gangi i reri!
Najbolji trenuci:
Instrumentalna tema iz uvoda i prijelaza je urnebesna, zvuči kao neka Desert sessions trol pjesma, izvrsno:
I Thompsonov šije-šeteliki MC-ing na instrumentalnom prijelazu je vrh, taj dio možda nije objektivno najbolji na albumu, ali je daleko najzabavniji i najduhovitiji.
Bilo bi dobro da hrvatska duhovna glazba nauči štogod od Thompsona i razmisli o dodavanju narativa u svoje beskrajno repetitivne “ti si moj Bog / ti si moj Isus / ti si moj spas” linije.
Ova pjesma je sadržajno sasvim solidna, simplističnost joj stoji dobro, refren glazbeno lijepo funkcionira i aranžman konačno prati Thompsonove pokušaje veličanstvene himničke atmosfere. U svojoj srži radi se o vjerskoj pjesmi i u tom kontekstu je izuzetno ostvarenje. Sama po sebi, pjesma je solidna, a dojam joj podiže refren i njegovo bogato aranžiranje.
Najgori trenuci:
Naivne rime koje se rimuju rime radi (pogotovo onaj srednji “pomozi ljudima” dio – moglo se to sve zajedno bolje ispričati. Ali nije da previše smeta: ima dobrih trenutaka, a loši ne traju toliko dugo da ih refren ne iskupi.
Najbolji trenuci:
Uvijek isplativa Thompson forica ovaj put je naišla i na dobre linije u pravom trenutku: “Gospe, doć ću ti bosa / i veo nosit ću bil / i putem ubrati jednu / ružu za mir”.
Najbolje linije u pjesmi, a usto i odlično pozicionirane i harmonizirane za maksimalan učinak. Super, jedan od boljih bljesaka na albumu!
Usput, sad sam tek bacio oko na autore i shvatio odakle tolika diskrepancija: sve ili većinu pjesama koje zvuče priprosto napisao je Nenad Ninčević, a Marko Perković je autor ovih profinjenijih. Isto vrijedi i za aranžmane: dio je radio Marko Perković s Antom Padovanom, a mahom ulickaniji dio radio je Ninčevićev dugogodišnji partner u lovu na tantijeme, istaknuta figura hrvatskih glazbenih udruga i organizator Thompsonove turneje Branimir Mihaljević.
Ima smisla.
Neopisivo mi je drago što album ima jednu suzdržaniju pjesmu koja počiva na dominantnom vokalu g. Perkovića. U Životu se izvan raskošne demonstracije njegovih vokalnih sposobnosti sonički ne događa puno toga – niti ne treba.
Tekst drži vodu: mali čovjek kojem se Thompson (tj. opet Ninčević!) obraća konačno poprima obrise stvarne osobe prema kojoj imamo empatiju bez obzira na politička uvjerenja. Thompsonovo opjevavanje univerzalnih tema toliko je rijetko da ne znamo ni kakve smo pjesme mogli imati da nije silne političke pompe za koju je kriv i g. Perković koliko i mediji.
Ova skladba opet je vjerski komad koji se stilski naslanja na americanu, lijep aranžman i interpretaciju, što bi bilo zanimljivije slušati nego klasične himničke prizemnosti kakve Thompson obično lansira kao singlove.
I to je cijeli album!
Preuranjeni dojam: na stranu servisiranje domoljubnih poriva mladih i starih Hrvata ( taj dio Thompson obilato zadovoljava), album ima sasvim dovoljno solidnih dijelova da bude dostojan dio opusa.
Ne dotiče vrhunce albuma E, moj narode, nije himnički nastrojen kao Bilo jednom u Hrvatskoj niti je agresivan eksperiment kao Ora et labora, ali definitivno pogađa žicu nečega što je nasušno potrebno hrvatskim konzervativcima: šetnja po tankoj žici između bogate hrvatske povijesti i depresivnog beznađa modernog svijeta.
G. Perković razvidno je zainteresiran za ambiciozne glazbene i narativne pothvate, ali prečesto te ambicije pusti u korist komercijalnog i priprostog teritorija svojih kolega.
Konkretno, Nenad Ninčević je pojeftinio album tekstualnim doprinosom, a u cjelini je razočaravajuće što g. Perković ne ide za vlastitim kompasom bar malo više – rezultati toga uglavnom su istinski kvalitetna ostvarenja koja nadilaze medijska politička kečkanja s oponentima kakve preferira Ninčević.
Jasno, Ninčevićev pristup komercijalno je puno pametniji od Perkovićevog.
Negdje dobiješ, negdje izgubiš!
A kad se sve zbroji i oduzme, Thompson ima koncert koji obara svjetski rekord, nakratko će prekinuti vladavinu brainrot popa na Billboardu, a na albumu je dao i lijepu količinu provokacija mrskim crvenim LGBT vragovima koji bi vratili Jugoslaviju i tako dalje.
Nije loše!
>>A zašto pola milijuna Hrvata ide slušati Thompsona? Saznajte ovdje
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.