KRITIKA ne voli novi Weekndov film Hurry Up Tomorrow. Štoviše, sa samo 14% na Rottenu, to je više nego očito. I dok je publika daleko popustljivija, društvene mreže i mediji nemilosrdni su prema novom projektu poznatog pjevača i nazivaju ovo još jednim "projektom taštine".
Ako ne znate što je "vanity project", u kratkim crtama, radi se o filmovima ili serijama čiji je jedini cilj to da bilda ego glavne zvijezde koja je često u glavnoj ulozi, ali često se odnosi i na redatelje. Weekndu je to već drugi takav projekt jer isto se pisalo i o njegovoj seriji Idol.
Optužbe za projekt taštine najčešće se upućuju skupim, grandioznim filmovima iza kojih očito stoji jedna dominantna kreativna snaga. Takve optužbe posebno su česte kad je ta snaga glumac, ili kad ista osoba potpisuje i režiju i glavnu ulogu.
Zapravo je vrlo jednostavno: prvi dobije katastrofalne kritike, a drugi hvalospjeve. To čini termin "projekt taštine" izrazito subjektivnim – što je za jednu zvijezdu propast, za drugu je remek-djelo. Dapače, percepcija takozvanih projekata taštine može se s vremenom itekako promijeniti.
Sjetimo se samo Vrata raja, vestern epa Michaela Cimina, nekoć masovno ismijavanog, da bi desetljećima nakon katastrofalnog prijema bio ponovno vrednovan i priznat kao klasik. Klasik koji je uništio način na koji je industrija do toga trenutka funkcionirala, ali i dalje klasik.
Mnogo je takvih projekata, a mi smo u nastavku izabrali nekoliko najpoznatijih.
Prije nego je Kevin Costner uzeo titulu najvećeg, John Wayne pokušao je snimiti vestern težak 12 milijuna dolara. Danas bi to bilo više od 120, ali uglavnom, radilo se o filmu koji bi prenio pravu priču o bitci za Alamo.
Naravno, bio je to u prvom redu Wayneov desničarski "promo materijal", ali nije započelo kao klasični projekt taštine. Isprva je film trebao samo režirati, ali nakon što su investitori apelirali, prihvatio je i glavnu ulogu.
Produkcija je bila prilično kaotična; glumci poput Richarda Widmarka kasnije su se žalili na Wayneovo redateljsko neiskustvo. Poznato je da je Wayneov dugogodišnji suradnik John Ford posjetio set i zamalo preuzeo kontrolu nad projektom, što je izazvalo svađu između dvojice muškaraca.
Film je solidno prihvaćen, ali nije zaradio zbog prevelikog budžeta, a kritika je bila podijeljena. Ipak, nominiran je sedam Oscara, ali povjesničari dobivaju ospice kad se film nađe na tapeti jer većina toga je desničarsko trabunjanje koje nema veze s povijesnim činjenicama. Štoviše, povjesničari James Frank Dobie i Lon Tinkle, tražili su da se njihova imena maknu s liste povijesnih savjetnika.
Da odmah s liste maknemo kralja projekata taštine, Kevina Costnera. U karijeri ih je imao više, a čak bi se i Horizon: An American Saga mogao svrstati u kategoriju ambicioznih Costnerovih podsjetnika na to da publika često ne dijeli njegovu fascinaciju filmovima u koje toliko vjeruje.
Sve u svemu, Costner je tijekom devedesetih bio jedna od najvećih zvijezda, osvojio je Oscara za svoj redateljski debi Ples s vukovima i glumio u megauspješnicama poput JFK i Tjelohranitelj. S druge strane, glumio je i u Vodenom svijetu koji se smatra jednim od najvećih flopova u povijesti (bio je flop, ali na kraju je opravdao troškove).
No, Poštar nikako nije. Temeljen na knjizi Davida Brina iz 1985., film prikazuje Costnera kao lutalicu u postapokaliptičnim Sjedinjenim Državama koji postaje nacionalni heroj tako što... postaje poštar. Iako u srži nije toliko loš film, kritičari su ga po izlasku razorili, a nije prošao ni na blagajnama, zaradivši tek 20,8 milijuna dolara na budžet od 80 milijuna.
Već tada su mnogi recenzenti Costnerovu odluku da režira i glumi u filmu nazvali ego tripom, posebno zato što film završava ceremonijom otkrivanja brončanog kipa Costnerovog neimenovanog junaka. Gene Siskel je u jednoj epizodi emisije Siskel & Ebert film nazvao "Ples sa samim sobom".
I dok je Costner neupitno talentiran glumac i redatelj, postoji osoba koja nije ni jedno ni drugo, a ni mnogo toga drugog što tvrdi da jest - Steven Seagal.
U ovom filmu, kralj jeftinih akcića i upitnih borilačkih vještina, po prvi put sjeda u redateljsku stolicu. Naravno, glumi i glavnu ulogu, Forresta Tafta, vatrogasca s naftne platforme koji se preobražava u ekološkog križara. Kada otkrije da njegov poslodavac svjesno ugrožava okoliš, Taft se sukobljava s vojskom korumpiranih korporativnih siledžija kako bi spasio aljašku divljinu.
Negdje u svemu tome tinja nekakva polupečena ekološka poruka i prema ideji na papiru ovo čak nije ni toliko loša ideja. Nažalost, ta je ideja zakopana ispod hrpe pretjeranih akcijskih scena i propovjedničkih monologa koje Seagal nije u stanju iznijeti.
Seagal je grozan na svim poljima, a ako se pitate kako je prošao, nećete se iznenaditi kad vam kažemo da ga kritičari nisu voljeli. A ni publika. Mnogi su ga svrstali među najgore filmove 1994. godine, a on je osvojio Zlatnu malinu za najgoreg redatelja.
Vanilla Ice, bijeli reper koji je 1990. godine, zahvaljujući megahitu Ice Ice Baby, postao jedna od najvećih zvijezda u svijetu, odlučio je da se mora okušati i kao glumac jer ako je mogao Elvis, zašto ne i jednohitaš.
Film, u režiji Davida Kellogga, prikazuje repera kao Johnnyja Van Owena, opasnog frajera koji na svom motoru dolazi u uspavani gradić i zaljubljuje se u dobru curu, odlikašicu. Rezultat je glazbena romantična komedija koja je u suštini pokušaj kopiranja Cry-Babyja Johna Watersa, a u stvarnost trash remek-djelo koje biste trebali propustiti osim ako ne volite najgore filmove u povijesti.
Sve što očekujete da se dogodilo, dogodilo se. Propao je i kod kritike i kod publike, a reper je zaradio i Zlatnu malinu.
U periodu kada ljudi nisu bili pretjerano upoznati sa scijentologijom, mnogo se toga pokušalo progurati.
Kao jedan od najpoznatijih slavnih scijentologa, Travolta je godine nakon što je povratio popularnost zahvaljujući Paklenom šundu proveo pokušavajući financirati adaptaciju Hubbardovog istoimenog romana iz 1982. godine ne bi li što prije svoju karijeru vratio tamo gdje je bila prije nego ju je Tarantino spasio.
Nakon što nije uspio pronaći financijere među velikim studijima, uložio je vlastiti novac u projekt i uspio ga progurati preko neovisne produkcijske kuće Franchise Pictures, a trebalo se raditi o dva filma.
Na svu sreću nastavak nikada nije snimljen jer film je proglašen jednim od najgorih svih vremena. Doduše, postoji i olakotna okolnost, a to je da se možda radilo o muljaži jer Franchise Pictures 2007. godine je ugašen nakon što su tuženi za napuhavanje budžeta filma za 31 milijun dolara.
Prije nego je Jennifer Lopez snimila najgori ego trip dokumentarac svih vremena, This Is Me... Now, Mariah Carey odlučila je okušati se kao glumica. U filmu, koji je režirao Vondie Curtis Hall, Carey glumi ambicioznu pjevačicu na njenom putu do zvijezda u osamdesetima. Film je bio opsežno promoviran, uključujući i soundtrack album koji je imao nesreću da bude objavljen 11. rujna.
Međutim, to 9-11 nije bio jedina katastrofa na američkom tlu koja se dogodila 2001.
Film je doživio teški fijasko na kino blagajnama, zaradivši svega 5,3 milijuna dolara diljem svijeta na budžet od 22 milijuna. Izvedba Mariah Carey, da se izrazimo blago, "nije bila dočekana s ovacijama", a za svoj je trud nagrađena Zlatnom malinom.
Film je označio početak sušnog razdoblja za Carey, iako se na vrh vratila 2005. godine albumom The Emancipation of Mimi. Soundtrack filma doživio je svojevrsnu rehabilitaciju obožavatelja 2018. godine, kada ga je viralni trend vinuo na vrh iTunes ljestvica. Pojavljuje se i na IndieWireovoj listi "Najgay filmova koji nisu eksplicitno gay".
M. Night Shyamalan jedan je od onih redatelja kojem su predviđali sjajnu budućnost, no, ova razočaravajuća znanstveno-fantastična avantura jedan je o čavla u lijesu ideje o sjajnoj budućnosti.
Međutim, ovo je bio ego-trip Willa Smitha koji je u glavnu ulogu stavio svog sina Jadena jer je ujedno bio i producent te autor priče. Ova oda nepotizmu prožeta je temama povezanosti između oca i sina, no potkopava ga... apsolutno sve u ovom filmu.
Jaden se baš i nije proslavio kao akcijski junak, a ni blijedi specijalni efekti mu nimalo ne pomažu. U konačnici, film predstavlja propali pokušaj širenja obiteljskog brenda Smith, toliko da je Will kasnije izrazio žaljenje što je uopće angažirao Jadena za film i nazvao ga "najbolnijim neuspjehom u svojoj karijeri".
Film, ne sina.
Za kraj smo ostavili ovo neobično ludovanje ludog čovjeka.
Naime, Vincent Gallo, karakterni glumac koji se kao nezavisni filmaš probio hvaljenim filmom Buffalo '66 1998. godine, odlučio je zakucati modernim klasikom.
Za svoj idući projekt, samom je sebi dodijelio ulogu Buda, motociklističkog trkača koji putuje zemljom dok ga neprestano progone sjećanja na život s bivšom ljubavi, koju glumi Chloë Sevigny. Film je postao zloglasan nedugo nakon premijere zbog scene u kojoj Sevigny Gallu pruža nesimulirani, stvarni oralni seks pred kamerama jer... umjetnost.
Film je premijerno prikazan u Cannesu, gdje ga je legendarni Roger Ebert brutalno sasjekao, nazvavši ga najgorim filmom u povijesti festivala. Što je zapravo velik uspjeh. Naravno, Gallo se zakačio s kritičarem, a nakon ponovne montaže, Ebert je novoj verziji dao pozitivniju recenziju, iako, realno, nije.
Doduše, film danas ima i fanove, ali uglavnom ga pamte kao "onaj film u kojem Chloe Sevigny ima scenu pušenja".